Često me poprijeko gledaju prijatelji kad nekom kažem da sam razvedena i gotovo uvijek uslijedi pitanje zašto to pričam. Pa mislim si ja, ako me netko pita za moj bračni status osjećala bih se loše da ga gledam u oči i lažem da sam u braku ili vezi ili ne znam kakvom partnerskom odnosu, a znam da to nisam. Zato kažem – ja sam samo razvedena. Ne mogu lagati a i ne želim. Nije razvod ne znam kakva tragedija u životu i pogotovo nije u 21. stoljeću kad je svaki treći brak okončan.
Nećeš ti velike tragedije. Neće me spaliti na lomači radi toga. Dobro, neki bi upravo to željeli, sigurna sam. Rastava je moj izbor i kao takvog ga treba poštovati, iako on bio i najgori na svijetu, a nije… Kao što je osuda okoline upravo njihov izbor, i to je sasvim u redu.
Prije dosta vremena sam čak čula i trač da o svom razvodu pričam kao da se time ponosim. Kad počeprkam malo dublje, ok, može se reći i da sam ponosna.
Ne znam kako se iz dvije jednostavne riječi tipa: razvedena sam, može izvući neki ponos, sreća, euforija ili ne znam što već. Ali to sam prepustila vjernim dušobrižnicima koji i tako nemaju pametnijeg posla nego se baviti tuđim životima u nedostatku vlastite sreće i životne akcije. Očito, takvim ljudima svi jednom dođemo na red i na prvo mjesto, pa lijepo i lagano vrte po tvom životu iz šupljeg u prazno. E, na to kažem – nek se raja zabavlja….
Jesam li ponosna na razvod?
Nisam, s jedne strane nikako nisam jer nisam željela da tako bude, da tako ispadne. Zaista nisam željela, ali…. Medalja uvijek ima dva lica. Ono drugo lice medalje mi kaže da je moj razvod još jedna moja životna pobjeda. Zašto životna pobjeda?
Upravo zato što nije lako donijeti takvu odluku, nije lako gledati se svaki dan u ogledalo i polako shvaćati da smo nas dvoje poput Titanica, brod koji tone i nema mu spasa. Koliko god se netko od nas dvoje trudio, nije više dovoljno da se popravi bilo što. Nije lako ni prihvatiti da je za opstanak jedne zajednice potrebno puno više od ljubavi. Nije lako prihvatiti da ste totalno nekompatibilni i apsolutno nespojivi!
Nije lako ni pokupiti svoje stvari i otići bez da se okreneš i pogledaš unatrag. A sve te vuče da se okreneš i svjesna si da znaš da se smiješ okrenuti. Ustvari smiješ, ali to ne bi bilo dobro, jer možda samo u tom jednom pogledu preko ramena nađeš još jednu trulu iskru nečeg koja ti pokazuje da će biti jednom bolje. A znaš da neće, znaš da ako ta iskra i postoji, vjerojatno je kratkog vijeka i ugasit će se kao i mnoge do sada.
Nije lako ni biti samohrani roditelj malodobnog djeteta, za njega sam odgovorna, za njega brinem da mu ništa ne fali, sama pokušavam napraviti od njega jednog malog čovjeka… Ne želim da bude zakinut za bilo što…
Nije lako sjesti sam sa sobom i posložiti kockice, priznati sam sebi da sve s nama nema smisla, jer to definitivno nije lako.
Nije lako suočiti se, priznati, otvoriti samom sebi oči i skinuti veo, jer često vidimo upravo samo ono što želimo vidjeti, često čujemo samo ono što želimo čuti, nismo spremni suočiti se s istinom, volimo zavaravati sami sebe i živjeti u iluziji da smo sretni, da nam je dobro, da smo zadovoljni… Otvaranjem očiju i samo malo dubljim kopanjem po sebi bolno ateriramo na tlo…
A godine idu i lome nas….
Nažalost, nekima treba cijeli životni vijek da shvate da su ustvari bili nesretni, nezadovoljni, nezadovoljeni, neshvaćeni, ali život im je i tako pri kraju i čemu onda više bilo što mijenjati. Za promjene u poodmaklim godinama kasno je, kažu…
Upravo radi svega toga što – NIJE LAKO… – na svoj razvod gledam kao na još jednu moju životnu pobjedu jer imala sam muda priznati da nije dobro i da neće biti bolje. Iako sam totalni optimista, ipak jednom nogom stojim čvrsto na zemlji i gledam oko sebe… Imala sam dovoljno hrabrosti priznati sebi vrlo bolne stvari bez imalo uljepšavanja, podvući crtu i reći – dosta je i uzeti život u svoje ruke pa kako bude, a biti će dobro…
Razvod, velika je to životna odluka i promjena i ne samo meni već i svima oko mene, velika je to odgovornost…
Nije lako otvoriti si oči pogledati i onu suroviju stranu života… I zaista, nije lako iskreno priznati samom sebi da neke stvari jednostavno ne idu pa koliko god se mi trudili…
Završit ću s onom svojom koja me vodi kroz život oduvijek: ništa nije lako, ali nije ni nemoguće…
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
