Baš se nekako mislim neki dan koliko mi je samo godina bilo potrebno da se naučim nekom drugom reći – NE, NEĆU! Ali ne samo jednostavno reći – ne, već se pri tome dobro osjećati, ne imati grižnju savjest.
Odgojena sam i odrasla sam u obitelji u kojoj su me učili, i uspješno naučili, da nije baš nekom drugom pristojno reći NE, NEĆU… Ne krivim ih radi toga, jer su i oni sami tako odgojeni i tako odgajaju svoju djecu.
Jednostavno ne znaju drugačije, u njihovoj glavi drugačije vjerojatno nije ispravno. Dobro je nekog odbiti ako nisi u mogućnosti nešto napraviti, ali baš ono ciljano nekog odbiti jer ti se nešto ne da, to je ipak malo previše. Kao, podrazumijeva se svima biti na usluzi kada to oni hoće i kada to drugi žele.
I onda neki dan jedna kolegica mene nešto pita, kao hoću li joj nešto napraviti a ja kao iz topa – NEĆU. Nastao je samo muk. Naravno, nisam imala niti malo grižnje savjesti što sam je otkačila bez pardona, bez pogovora, bez isprike. Samo sam onako brutalno sam rekla – „Ne, neću ti to učiniti“.
Zvuči vrlo sebično i bahato, ali pitam se nije li sebično to što netko drugi od nas nešto traži? Razmišlja li ta dotična osoba je li to sebično, pogotovo ako znamo da ovaj drugi to sve može i sam obaviti?
Vjerojatno ne razmišlja jer trenutno ne stigne razmišljati o svojoj sebičnosti, s obzirom na to da se upravo mora baviti time kako smo mi ti neki koji su neodgojeni, sebični i pokvareni, jer nismo htjeli napraviti nekom drugom nešto, a tom je baš to trebalo.
Možeš misliti? Specijalno nabrijana na one koji me zaje***** upravo za nešto što znam da mogu sami napraviti, Ali, valjda imaju misiju zaje*** sve oko sebe i uvijek nešto tražiti. Daj ovo, daj ono, napravi mi ovo, napravi mi ono, hoćeš li mi učiniti? NE, NEĆU, NEDA MI SE SADA – zašto bi netko trebao uskakati onom drugom, a raditi protiv sebe?
Koja je svrha toga cijeli život udovoljavati onom nekom drugom, da bi on/ona bilo ili bila sretni? A gdje smo mi u cijeloj priči? Gdje je naša sreća? Gdje su naši osjećaji? Nije to nikakva životna nauka i filozofija, samo nešto što sam i sama prošla kroz život i naučila. Naučila sam reći ne i to bez imalo grižnje savjesti, dakle, reći ne i pritom se jako dobro osjećati. A i vidim da te ljudi više cijene kad ponekad kažeš ne i neću, kad im nisi uvijek dostupan i na raspolaganju – kao da im je više stalo do tebe kao osobe.
Nije lako naučiti reći ne, pritom se dobro osjećati, ali nije i nemoguće. Znate da se sve u životu može i nauči, samo ako želimo i ako smo otvoreni prema novim iskustvima. Dakle, svi smo mi ponekad malo sebični i po meni je to sasvim ispravno i u redu. Nema tu ništa loše, naravno pod uvjetom da ne radiš loše ništa onom drugom.
Znati reći ne nekom, samo je odraz onoga što se zove – znati voljeti sebe!
