Još jedan ženski izlazak

Već godinama moje ženskice i ja pokušavamo ustoličiti taj nedostižni ženski dan. Jedan dan u mjesecu ili tri mjeseca. Samo jedan dan kada ćemo bez grižnje savjesti doma reći: „Ja idem van s curama!“, jer za takav izlazak treba prethodna najava, jer ned’o Bog da On ostane sam doma a svi su dečki otišli, organizacija babysittinga, pun frižider za one koji ostaju, pregledavanje zadaća dok nanosimo „žbuku“… Uspjele smo poneki put, ali ne redovito, i svaki put kažemo, eto – to je taj dan…Vidimo se svaki prvi utorak u mjesecu. Mo’š mislit! Uvijek nešto, il’ su klinci bolesni, ili on ima nogomet a baka-servis je zakazao, ili je baš onaj dan u mjesecu pa sam sva ko slonica napuhnuta, ili jednostavno nemam novca ili ideje…

Mogla bih na prste jedne ruke (o, Bože!) nabrojiti koliko sam puta ove godine izašla sa svojim „kokicama“. Istina, u zadnje vrijeme malo češće jer više ne uvjetujemo da izađemo sve ("Nemoguća misija" 1, 2 i 3 zajedno, samo bez gnoma Cruisea).

Prilikom jedne takve misije skupilo se malo društvance dobro raspoloženih „djevojčica“, i podgrijane medicom, započele smo raspravu, a o čemu drugom nego o „muškićima“. Na svu sreću, ili žalost, nismo sve u sretnim vezama, niti sve na prstenjacima imamo dijamantno prstenje, iako ne mislim da je jedini uvjet za sreću sparivanje sa srodnom dušom, razgovor nas je odvukao u tom smjeru.

Jedna od nas je upravo prekinula dugogodišnju vezu s likom s kojim je živjela, uspostavilo se da je lik kreten kojem nije trebala vjerovati ni sekunde, a ne s njim podići kredit za stan! Nakon nekoliko mjeseci tugovanja, žalovanja, odbijanja hrane i totalnog nedostatka vjere u ljude izvukla se. Bila je spremna početi nešto novo. Naravno, nije sve teklo tako glatko, iz svakoga kutka migoljili su neki čudni frajeri (zašto uvijek prvo reagiraju čudaci?), niti jedan je nije uspio zaintrigirati izgledom, a kamoli konverzacijom. Da ne bi bilo zabune, bila je sprema i na seks za jednu noć, jer potrebe su potrebe, ali ni to nije baš završilo pohvalom. Mlohava ćuna čest je slučaj, kaže, a i prijevremena ejakulacija današnjim momcima nije strana. OK, vjerujem da je to problem, da ne kažem bolest, i da se može riješiti, ali … I dalje je sama, potrebe rješava novim pink prijateljem na baterije, i veli da je sretna. Jer, kad je vidjela što se, odnosno, tko se nudi – „Fala lepo, ali ne! Nisam izbirljiva, nemam tako visoke standarde, ali, cure, nisam upoznala niti jednog normalnog frajera u zadnje vrijeme. No, kaj, di su nestali, jel moguće da su baš svi zauzeti ili gay? Ja tražim jednog sasvim normalnog dečka, koji će me nasmijati u kišna jesenska jutra. Skuhati mi kavu kad se probudim nervozna i reći ‘Dobro jutro’ sa smiješkom zavodnika. Tražim čovjeka s kojim ću se smijati plitkim hollywoodskim filmovima i popiti kavu u ponoć bez obzira na to što oboje moramo ustati ujutro na posao. Čovjeka koji će cijeniti to što sam zaposlena, što se svaki dan trudim skuhati mu ručak, ili operem veš, koji će skužiti da smo emancipacijom dobile samo još više posla i obveza. Ali tko nam je kriv? Želim frajera kojem neće biti bitno samo da li volim analni i da li gutam! Jel’ to toliko nemoguće danas naći?“

Moram priznati da smo bez obzira na već četvrti krug medice zastale. Moram priznati da baš ne gledam muškarce na taj način, ali istina je da nisam u zadnje vrijeme upoznala nikoga tko bi me zaintrigirao toliko da ga osim standardnih pitanja pitam i nešto više ili pozovem na večeru s boljom polovicom. Gdje su nestali normalni, privlačni frajeri? Isto se odnosi i na žene. Čast iznimkama, ali velika većina djevojaka koje sam upoznala u zadnje vrijeme plitke su, prpošne partijanerice koje slušaju cajke i nabadaju u petama od kojih mi se vrti u glavi ili izgubljene emotivke, filozofi kojima je svaki normalan, optimističan razgovor težak. Ili sam samo ostarjela?

Sva sreća da sam ja svoju srodnu dušu našla prije 18 godina, ali o tome drugom prilikom…