Kad narastem želim biti Viktorija Modesta!

Kada sam prije malo više od sedam godina odlučila kako je amputacija najbolje rješenje za moje zdravlje, osjećala sam se i ljuto i nesretno i tužno i frustrirano, a najviše se pitala zašto sam morala proći 33 operacije i skoro cijeli život provesti u bolnici da bi sve sada bilo uzalud?

Sljedeće dvije godine je sve bilo jako kaotično (što je tema za neki drugi dan), međutim, sreća na svemogućem gospodinu Googleu koji mi je pružio toliko informacija i otkrio ljude kojima se dan danas divim i zbog kojih sam vidjela kako ću i ja moći, ako su i oni mogli. Kraj svih sportaša, najviše pažnje su mi privukle dvije žene – Amy Purdy, paraolimpijka koja se probila na svjetsku scenu i s dvije potkoljenične proteze postala model, motivacijski govornik, glumica, a i nastupala je u američkoj inačici Plesa sa zvijezdama.

Druga je Viktorija Modesta koju ne trebam puno predstavljati jer sam toliko pričala o njoj da sam vam dosadila (sorry not sorry!). Razlog zašto vam sve ovo govorim je taj što gledajući njih (i sve ostale) pitala sam se nebrojeno puta kako im život može biti toliko savršen, bez boli i poteškoća s protezama i svime što dolazi uz to jer ja nekada ne vidim mjesece u kojima je sve kako treba biti.

 

Zaista sam pronašla inspiraciju u tim ženama, posebno u Viktoriji, koja ima najsavršeniji stil ikada (dobro, dobro, subjektivna jesam, ali ne mogu si pomoći kraj žene koja odijeva latex na sve događaja), genijalnu energiju i snagu koja vrišti iz svake njene fotke i pojavljivanja u javnosti, a posebno dok se šeta modnom pistom. Oduševilo me kako je u spotu bez problema pokazala nogu bez proteze, kao da je to najnormalnija stvar, a i trebala bi biti!

Uglavnom, da skratim priču, shvatili ste moje oduševljenje – gledajući njih, dobila sam dodatan „vjetar u leđa“ kako bih radila sve što radim danas, ne skrivala invaliditet i s ponosom pokazivala Pamelu. No postoji i puno bitnije od toga, a to je da su u nekom trenutku počele otvoreno govoriti o problemima s kojima se susreću, koje uzrokuju intenzivni treninzi, hodanje i puno drugih stvari zbog čega mi je prošlo kroz glavu – svi smo mi isti.

Možeš imati protezu od 100, 200 tisuća kuna, koja će ti apsolutno olakšati život, možeš ići stručnjacima po cijelom svijetu, ali ništa ne može spriječiti tijelo da reagira kako odluči reagirati. Svi se mi borimo s istim i sličnim izazovima i iznova nebrojeno puta stajemo na noge (u svakom smislu).

 

Mogu shvatiti ljude zašto ne govore previše o problemima s kojima se mi koji nosimo proteze susrećemo jer nema smisla objašnjavati osjećaje i bolove koje nitko osim nas ne može razumjeti. No to nije dovoljno dobar razlog da šutimo. Random surfanje internetom i YouTubeom promijenilo mi je stav i vidjela sam da netko tko ima protezu kao ja može uspjeti pa sam pomislila da mogu i ja nešto dobro i korisno napraviti u životu.

Sigurno ima onih kojima nije jasno zašto ili misle da se neke druge namjere kriju iza mojih tekstova i objava na društvenim mrežama, a istina je da nečija priča može potaknuti nekoga da se pokrene, ostvari svoje ciljeve, shvati da actually ima sve, bude zahvalan na zdravlju ili ustane kada misli da ovaj put ne može napraviti niti jedan korak.