Ivanu Radić sam upoznala kao veliku humanitarku. Pridružila se udruzi u kojoj i sama volontiram. U početku sam je doživljavala pretihom, premirnom, samozatajnom i uvijek sam se pitala da li takva osoba može emocionalno podnijeti svu težinu rada sa siromašnim i socijalno osjetljivim ljudima.
Kada se naša divna i ravna Slavonija našla pod vodom, kada se cijela Hrvatska digla na noge da pomognemo našim sugrađanima u nevolji, tek tada sam upoznala onu pravu Ivanu. Zbližile smo se prilikom prikupljanja donacija za poplavljena područja, zajedno smo vozile donacije direktno u Gunju. Po putu smo pričale o svemu i svačemu i tada sam shvatila da je Ivana izuzetno empatična i pametna osoba. Emocionalno i fizički jaka i stabilna. Nekako smo „kliknule“ jedna drugoj. No, ni tada još nisam znala da je sposobna okrenuti svoj i tuđi svijet naglavačke. U pozitivnom smjeru, naravno. Moj je obogatila jednim divnim prijateljstvom, a sada ću vam opisati kako je i svoj promijenila na bolje.
Knjigovežnica u centru grada
Ivanini roditelji imaju malu knjigovežnicu u centru grada. Uvijek im je bila želja da Ivana završi grafičku školu i da jednoga dana preuzme taj obrt. Kad je došlo vrijeme upisa, upisali su je u srednju Grafičku školu. No moja svojeglava i uporna Ivana, kad nešto zamisli, pod svaku cijenu će biti po njenom i to će i ostvariti. Ne prihvativši želju svojih roditelja, Ivana se prebacuje na Opću žensku gimnaziju, te nakon završene gimnazije, upisuje Agronomski fakultet. Nakon završenog studija, upisuje i doktorat. Pred kraj studija unajmljuje jedan stari maslinik na otoku Krku, te kupuje dvije košnice s pčelama. Želja joj je bila baviti se maslinarstvom i pčelarstvom i na neki način ostati u sustavu znanosti i baviti se svojom strukom.
Nažalost, zbog recesije i teškog stanja u zemlji posao ne ide baš najbolje, a zbog nemogućnosti pronalaska boljeg posla u svojoj struci, završava u radnji svojih roditelja. I dalje je želja da se bavi znanstvenim radom u struci velika, no Ivana polako ulazi u tajne zanata svojih roditelja i sve više i više osjeća ljubav i prema ovom zanimanju.
Nakon što je godinu dana bezuspješno tražila posao u struci i polako pekla obiteljski zanat, došlo je vrijeme da glava obitelji i gazda od zanata ode u mirovinu. Ivanin tata je sav svoj radni staž posvetio ovom malom obrtu i Ivana se ipak odlučuje da će preuzeti radnju i nastaviti raditi istim žarom kao i njen otac. Ona i mama su sada osobe koje moraju održati ovaj rijedak obrt živim i uspješnim.
Ivana, tvrdoglava, uporna i vrijedna, kakva jest, ne dozvoljava da stanje u zemlji omete njihovo malo obiteljsko carstvo. Baca se na razmišljanje kako iz jednog starog obrta, izvući nešto moderno i svima zanimljivo.
Prilikom posjete svojoj dragoj prijateljici na obali koja je rodila sina, te gledajući malenoga i njegove prve fotografije, u trenu joj sine ideja. Zašto od obiteljskih fotografija ne napraviti igru Memory. To bi bilo interesantno i djeci i odraslima. To bi bila divna uspomena. Divan poklon za rođendane, rođenje djeteta, Valentinovo, Uskrs, Božić, ma za bilo koji blagdan i za bilo koju prigodu. Vrativši se u Zagreb, počinje raditi prvi uzorak od svojih fotografija. Dok je sa zanimanjem promatrala svoj prvi rad, u radnju joj uđe starija žena i upita: „Ajme, što je ovo? Kako je dobro!!!“. I Ivana kao iz topa odgovori: „Obiteljski memory“. Tako je njena ideja dobila i ime, a s ulaskom ove gospođe u radnju i prvog kupca.
„Obiteljski memory“
Uskoro je Ivana vrlo pametno iskoristila Facebook mrežu, te otvorila stranicu Obiteljski memory. Polako se jedna skoro zaboravljena radnja u koju je tek pokoji student navratio uvesti svoje skripte, počela vraćati u život.
Ivana danas ima sasvim dovoljno posla da njena radnja i dalje obitava. Ponosna je što je vlasnica rijetkog i uspješnog obrta. Njena igra Obiteljski memory je zbog svoje jednostavnosti, brze izrade i povoljne cijene, vrlo brzo našla mjesto na obiteljskim policama. I ja imam svoj primjerak i moje obje sestre, pa čak i petogodišnja nećakinja koja toliko dobro igra memory, da se odrasli mogu posramiti. Cijelo ljeto nam je bio zabava na plaži.
Stvar je vrlo jednostavna.
Pošaljete joj slike na mail, kažete koliko pločica hoćete, možete birati između 12, 24 ili 36 parova, a ona Vam javi kada će vam to poslati. Isto tako možete navratiti i do nje u radnju sa svojim stickom na kojem ste snimili odabrane fotografije. Usput ćete vidjeti knjigu iz 1918. godine u vlasništvu knjigovežnice, grafički stroj star preko 100 godina i ugodno pročavrljati s Ivanom o tom zanimljivom starom zanatu. Nije samo Obiteljski memory ono što ovu malu radnju čini zanimljivom. Ovdje možete dati napraviti mape za priznanja, tuljce za diplome, oni uvezuju časopise i stručnu literaturu, obnavljaju stare knjige, izrađuju personalizirane dnevnike, knjige i sl., izrađuju pozivnice za vjenčanja, crtančice za djecu, a u pripremi je i još jedan novitet koji je Ivanina ideja. To je knjiga „Moji najbolji recepti“ u koju mame i bake mogu zapisivati kulinarske recepte, ali i na početku knjige napisati kome knjigu svojih najboljih recepata ostavljaju u naslijeđe. Osim rubrika za sastojke i pripremu, knjiga će imati i rubriku Savjet zlata vrijedan u kojoj će se otkrivati one male kulinarske tajne, koje mame i bake imaju u rukavu i zbog kojih „ovo nitko ne radi kao moja baka“ vrijedi isto i zapisati. Knjiga će biti ručni rad tako da može trajati, kako Ivana voli reći, 100 godina i dulje.
Sigurna sam da vas je sad sve ovo zaintrigiralo, pa vam na kraju još mogu reći samo jedno.
Moja draga prijateljica Ivana ima malu knjigovežnicu pod nazivom Grafikon i nalazi se u Praškoj ulici, na broju 6 (Marićev Prolaz). Ako je posjetite, nećete otići razočarani. Otvorit će vam vjerojatno vama nepoznat svijet starih zanata. Ako ne stignete sada, jedina su knjigovežnica koja je otvorena do ponoći za vrijeme događaja Noć knjige koja se održava svake godine u travnju.
Slobodno mogu reći da je njena radnja svojevrsno okupljalište zaljubljenika u knjige i knjigovešku struku, a meni je izuzetno drago da su je mnogi prepoznali kao mladu i odličnu poduzetnicu, jer Ivana to svakako i jest.
Autor: Tihana Kunštek
