Kako je Sanja pobijedila strah od letenja!

To sam ja. Sanja Srdić. 2017. je godina, ja sam upravo proslavila 29. rođendan, puhnula svjećicu u McDonald’su i spremam se za let za Pariz s dugogodišnjim dečkom. Negdje u pozadini mozga priželjkujem i zaruke u najromantičnijem gradu na svijetu (koje su na kraju ipak pale malo kasnije u meni puno dražem Dubrovniku), a nakon par dana u Parizu idemo u London gdje ću konačno posjetiti Warner Bros studio i vidjeti gdje se snimao film napravljen po mom najdražem serijalu Harry Potter.

Izgledam uzbuđeno, zar ne?

 

 

Pa… i ne zapravo. Po ulasku u avion, što je tada bio moj šesti let u životu, po prvi put sam se rasplakala, a moja paranoja oko rušenja aviona u tom je trenu dostigla neke nove granice. Samo da stignem do Warner Brosa i onda mogu poginuti na povratku, samo da ne poginem na putu do tamo, bile su neke od mojih misli. Put sam preživjela, Warner Bros vidjela, ali otad avion nije vidio mene.

Strah od letenja prisutan je kod 64% žena i 36% muškaraca. On varira od blage nelagode do pravih napadaja panike, a najčešće rezultira istim – odbijanjem putovanja, poslovnih prilika, prilika za posjećivanje stranih zemalja i uskraćivanjem raznih životnih zadovoljstava. Partneri osoba koje se sumanuto boje aviona obično su kolateralne žrtve, prisiljene putovati više od 10 sati na destinacije koje bi se avionom prošle za sat, dva.

Svatko ima svoj razlog za strah, no uglavnom se oni poklapaju kod osoba koje se boje letenja. Moji su, konkretno, višeslojni – još prije straha od letenja razvila sam strah od visina, stoga mi nikako nije ugodno na više tisuća metara, imam općeniti strah od gubitka kontrole i ne želim biti u situaciji gdje si ne mogu pomoći ako nešto krene po zlu, a ne znam točno ni kako avioni funkcioniraju. Za mene su oni u zraku pukom srećom, moguće i magijom, pa eto zato jedan čeka samo mene da se odmah srušimo čim uđem.

 

Prisustvujući tečaju Oslobađanja straha od letenja, koji se u Hrvatskoj održava od 2011. i jedini je takav u regiji, saznala sam i tuđe strahove, no i ono bitnije – kako i zašto oni nastaju te kako upravljati istima.

Nas dvadesetak skupilo se u velikogoričkom hotelu kako bismo naučili kako funkcioniraju avioni, zašto se bojimo i kako ponovno ući u avion bez suza, povraćanja ili histeričnih ispada. Neki od nas već su se vozili avionom, no itekako razmišljaju o tome kada će opet ući u njega, neki su se vozili prije više od 10 ili 20 godina, a neki pak nisu uopće

Neke je čekalo već prvo bukirano putovanje i željeli su vidjeti što mogu očekivati te se na vrijeme suočiti sa svojim strahovima, drugi su pak znali, ali su željeli i znati kako se bolje nositi sa sobom u cijevi iz koje satima ne možeš izaći na 10.000 metara. I ako biste očekivali da je to bio sumoran susret ispunjen znojnim dlanovima i zabrinutim licima, bili biste u krivu. Od jutra je konferencijskom dvoranom Garden Hilla odjekivao smijeh i vladala ležernost. Zato što je bilo lijepo konačno biti okružen nekim tko zna kako se i sam osjećaš.

Tečaj je započeo uvodnom riječi organizatora, a potom i kratkom meditacijom terapeuta Siniše Boškovića. Nevezano uz moj strah te anksioznost što ću krajem dana morati ući u avion na probni let, općenito sam imala stresan tjedan pa me meditacija, koju inače ne prakticiram, čak i rasplakala te me na veći dio dana zaista umirila. Taj dio tečaja svakako ću nastaviti koristiti i u ostalim situacijama, nevezano uz avione. Potom smo pogledali video bivše polaznice koja je trebala tamo biti osobno, no ipak nije jer je bila u Frankfurtu. U koji se odvezla, ni manje ni više, nego avionom. Zatim je započeo centralni dio tečaja – razgovor s kapetanom Nikolom Hodalićem.

Iako su svi koji su bili dijelom ovog tečaja jednako bitni, meni je osobno kapetanovo predavanje bilo najvažnije jer mi je razbilo mnoge mitove koje sam tijekom godina skupila.

Prvo smo prošli kroz neke statistike koje obično nisam doživljavala, a koje su sada za mene imale određenu težinu jer su dolazile od pravog autoriteta. Dnevno je u zraku od 8000 do 13000 aviona te se preveze čak 23 000 000 milijuna putnika! Zrakoplovni prijevoz smatra se najsigurnijim te se nesreće u pravilu vrlo, vrlo rijetko događaju. A razlog tomu je što se nakon svakog incidenta ulažu veliki novci te puno truda i vremena kako se on nikad ne bi ponovio. Piloti se međusobno uglavnom znaju, naročito ako lete za iste kompanije ili pak istom vrstom aviona, a nije im strano prijaviti kolegu nadležnom ako smatraju da svojim radnjama ugrožava sigurnost putnika. No, ako ste mislili da su zbog toga piloti tužibabe, a kolege zbog njihovih akcija dobivaju otkaz opet biste bili u krivu. Cijela se kompanija uključi da se pilotu koji ima problema pomogne te kako bi on jednom opet mogao letjeti.

Kapetan Hodalić proveo nas je kroz povijest i sadašnjost aviona, opisao dijelove aviona, objašnjavao zvukove, turbulencije, uzlijetanja i slijetanja te dobrih sat vremena slušao sva naša pitanja i paranoje te strpljivo i uz dozu humora odgovarao na iste. Nakon njegovog dijela predavanja bila sam zaista spremna ući u avion, pa čak i pomalo uzbuđena zbog toga.

 

 

Poslije kapetana Hodalića predavačku palicu preuzeo je kontrolor leta Mihajlo Jelisavčić. I on je razbio određene mitove oko svog posla, naročito onima koji su eventualno mislili da kontrolori rade u tornju i avionima mašu zastavama kako bi ih uputili gdje i kako sletjeti. Kontrolor leta posljednjih je dvadeset godina postalo elitno i studiozno zanimanje za koje su ljudi nerijetko plaćeni više desetaka tisuća kuna, a njihove edukacije traju godinama prije no što uopće sjednu za kontrolni stol. Od tisuće prijavljenih za posao kontrole letenja, posao će vjerojatno dobiti manje od njih deset. Imala sam sreću raditi na dokumentarnom serijalu Najduži dan, tijekom kojeg smo, između ostalog, pratili i naporan dan u životu jednog kontrolora leta pa ako vas zanima nešto više o tom poslu, pronađite ovu epizodu na internetu. Toplo je preporučujem.

Ana Bago, popularna i vrlo simpatična meteorologinja koju često možete vidjeti na NOVA-oj TV podijelila je s nama svoje znanje o prirodnim pojavama na nebu koje mogu ili ne moraju utjecati na naše letove. Objasnila nam je i koje informacije prosljeđuje kontrolnom centru, čega bismo se možda trebali plašiti, a čega ne. No, ono što je meni bilo nevjerojatno je koliko se precizno mogu predvidjeti određene vremenske nepogode kako bi ih piloti probali zaobići ili kako bi se, u slučaju nepostojeće alternative, preusmjerili na neki drugi aerodrom. Naravno, sve zbog sigurnosti svih u avionu.

Predavanje je nastavila Tatjana Vasilevska, stjuardesa ili, politički korektno, domaćica zrakoplova s više od 20 godina iskustva koja je zadužena za trening novih domaćina zrakoplova. I oni kako bi radili u avionu prolaze ozbiljne edukacije u trajanju od pola godine, među kojima osim načina nošenja s opasnim situacijama uče i kako putniku dati prvu pomoć. Moderniji avioni danas su čak opremljeni defibrilatorima u slučaju srčanog udara, a domaćini zrakoplova moraju znati upravljati istima. To je svakako bila jedna utješna informacija.

Za kraj predavačkog dijela uslijedio je razgovor koji smo svi željno iščekivali s profesoricom psihologije Petrom Mikac. S njome smo prošli uzroke i posljedice naših strahova, a u suradnji s ranije spomenutim terapeutom Sinišom i još pokoju meditaciju, vježbu disanja i smirivanja tjeskobe, anksioznosti, pa čak i napadaja panike.
A onda… dio od kojeg smo svi zazirali otpočetka. Let iznad Zagreba.

Putnički autobus prevezao nas je na Zračnu luku dr. Franjo Tuđman. Iako je u posljednjih nekoliko tečajeva bilo i pokojeg odustajanja, ovoga puta svi smo bili na broju, a pridružili su nam se i neki bivši polaznici, neki koji su htjeli iskušati samo let te čak i kćerka kapetana Hodalića. Jer, kako nam je rekao, ako svoju kćerku vodi u isti avion kao i nas, kako taj let ne bi bio siguran. I to je svakako bila jedna olakšavajuća misao.

 

Vrlo brzo prošli smo check-in i našli se pred manjim putničkim zrakoplovom Croatije Airlinesa. Uz glasan smijeh i vježbe koje smo naučili ukrcali smo se u zrakoplov i naš let započeo je u 19:05. Već od samog starta bilo mi je nešto lakše jer sam pored i ispred sebe imala djevojke s kojima sam provela cijeli tečaj – Sanelu, Andreu i Goranu – koje dotad praktički nisu letjele i koje su tijekom tečaja pokazivale čak i veći strah od mojeg. Saneli sam, kao „iskusna“ letačica objašnjavala što može očekivati kada jednom krenemo na pistu, gore u zraku i tijekom slijetanja, a cijelo smo se vrijeme držale za ruke kao da smo najbolje prijateljice. Strah definitivno zbližava ljude. Ponavljale smo vježbe koje smo naučile na tečaju uz povremeno preskakanje koraka zbog adrenalina i bez suza smo se ubrzo našle iznad Zagreba. Tijekom leta prolazom su hodali svi oni koji su nas vodili kroz tečaj – Siniša, Ana, Nikola, Tatjana i Petra – a kad god bi na našim licima ugledali bilo kakav znak nelagode prišli bi našem sjedalu i razgovarali s nama o tome. Ja sam imala sreću što je moju paniku tijekom turbulencija ugledao baš kapetan Hodalić, stoga sam imala čast razgovarati s njim dok se avion pomalo neugodno tresao zbog sijevanja koje se u tom trenu događalo relativno blizu nas.

 

 

Lagala bih kada bih rekla da se u tom trenu nisam bojala. Mislim da je bilo možda malo nerealno očekivati kako će sav moj strah koji sam prikupila tijekom godina nestati tijekom jednog leta i razgovora, jednako kao što ne možeš skinuti višak kila prikupljen tijekom 10 godina u 10 dana. Ali bila sam gore, smješkala sam se, nisam plakala i pokušavala sam voditi racionalan razgovor s kapetanom dok je avion prolazio kroz manje turbulencije. OK, prestala sam ga slušati u jednom trenu zbog male panike. Ali nisam razmišljala o tome kako ćemo svi zbog njih poginuti. Naposljetku, sada sam znala i što su točno turbulencije te ih doživljavala onako kako su nas naučili, kao manje valove na moru dok se voziš gliserom. Bojala sam se, ali ovoga puta to je bio jednostavno strah od treskanja aviona, koji nikome nije bio ugodan. A ne od potpune katastrofe i padanja zrakoplova.

Sletjeli smo oko 20:05 uz gromoglasan pljesak, svakako zaslužen, s obzirom na to da je slijetanje bilo zaista mirno i bez ikakvih problema. Napravili smo zajedničku fotografiju, a ja sam se čak pofotkala i s pilotima u kokpitu, zahvaljujući im na lijepom i sigurnom letu. Koljena mi nisu klecala. Nisam poželjela poljubiti tlo ispod sebe. Jednostavno sam izašla iz aviona kao normalna osoba kojoj let nije bila nikakva neuobičajena aktivnost. Nakon toga vratili smo se u hotel na debriefing te kratko piće, a onda i otišli svojim domovima prepuni novih dojmova i s nekoliko novih prijatelja.

Jesam li sad spremna otići preko Atlantika na drugi kontinent? Sasvim sigurno nisam. Mislim da ću za to morati odraditi još nekoliko europskih letova i uvjeriti samu sebe kako neću pasti tijekom istih. Je li mi cijelo vrijeme tijekom leta bilo sasvim ugodno? Nije. I ne mislim da bi let na koncu trebao biti u potpunosti ugodan, baš kao što nije ni vožnja automobilom, vlakom ili brodom. Naletjet ćemo na povremeni oblak, ugledat ćemo pokoju munju, avion će poskočiti koji put kao da smo prošli preko ležećeg policajca ili veće rupe. I nebo je samo svojevrsna cesta sa svojim izazovima i pravilima. No za razliku od cesta na koje smo navikli, na ovoj se krpaju rupe čim nastanu, vozila su skupa i pregledavana, a svi sudionici prometa educirani i sposobni. I imati to znanje danas za mene je sasvim dovoljno da uskoro bez početne nelagodne i anksioznosti te s realnom željom bukiram pravi let. A to je nešto čemu se nisam ni usudila nadati samo dan prije.

Više o tečaju Oslobađanja straha od letenja možete saznati na: www.strahodletenja.com.

 

Autorica teksta Sanja Srdić Jungić