Kako pripremiti dijete na dobar odabir škole

pexels-photo-203237

„Pusti, budem ti ja…!“ – dobro poznata rečenica svakom roditelju, ali i djetetu. Da li time što odrađujemo stvari umjesto njih činimo dobro našoj djeci ili pak medvjeđu uslugu, a sebi veliki problem. Dok su mali, to su obično ‘nevažne’ stvari poput vezanja vezica na cipelama i oblačenja, a kasnije pospremanja sobe, odrađivanja obaveza oko škole kao zadaće, spremanje torbe, posuđivanja lektire i mnoge druge ‘sitne’ stvari.

Sjećam se jedne situacije kada je moj sin krenuo u 1. razred srednje škole i kako živimo u drugom gradu, malo je kompliciranije bilo rješavanje pokaza, pa sam se eto ubacila kako bih sinu pomogla da što prije dobije pokaz i otišla sam u referadu škole dok je on bio na nastavi da mi udare žig na formular za pokaz i upita me gospođa: „Mama, zašto nije došao sam, što nešto nije u redu s njim?“ i ja se odmah krenem opravdavati kako daleko živimo pa dok on donese potvrdu, pa dok se uskladimo i ja odem obaviti ostalo, kao da skratimo vrijeme… i gospođa na to kaže „Draga mama, tako nikada neće naučiti brinuti se o sebi i svojim obavezama i znate, ne pomažete mu na taj način.“

Koliko god sam bila ponosna na sebe kako sam kroz osnovnu školu puno toga naučila svoje dijete, osamostalila ga što se tiče pisanja zadaća kao i drugih obaveza vezanih za školu, toliko sam ipak još uvijek ‘radila za njega’ u najboljoj namjeri, naravno. No da li je to uistinu priprema djeteta za život?

Činjenica je da dugoročno preuzimanje djetetovih obaveza i zadataka na sebe kao roditelja uvelike utječe na kasniju sposobnost da se sami brinu o sebi. I na kraju, dogodi se da imamo velik broj mladih (pa čak i starijih) ljudi koji nisu spremni za samostalan život, od pranja i pospremanja, preko plaćanja računa ali i osnovne brige o sebi i svom životu. I sve to nije zato što oni to ne mogu, već zato što nisu naučili. I tako djeca odrastaju u ljude koji nisu spremni preuzeti odgovornost za sebe i svoj život, a preuzimanje odgovornosti za ono što činimo kao i za ono što ne činimo je jedan od vrlo važnih koraka.

Trenutno je vrlo aktualan upis u srednje škole i neke od mojih prijateljica prolaze upravo to što sam ja prošla prije dosta godina sa svojim djetetom. Kao majka sina koji završava drugu godinu fakulteta usudila bih se reći da ne bi trebali stajati djeci na putu i ‘gurati’ ih u neke svoje okvire i smatrati da mi najbolje znamo što je najbolje za njih i koju školu bi trebali upisati. Svako dijete je jedinka za sebe i ima svoje želje i snove i trebao bi ih, svaki roditelj, poštivati. U redu je proći sa svojim djetetom kroz popis srednjih škola i pogledati ponuđeni program, upitati dijete što bi želio, no pri tom ga svakako uputiti da pokuša što više toga sam. Drugim riječima pronaći balans između toga što djeca prvo mogu sama, a onda im pomoći ako je to potrebno. Važno je da preuzimaju odgovornost i da se zauzmu za sebe. Danas se puno toga može obaviti preko interneta, što zahtjeva puno manji fizički angažman nego nekad prije kada tog nije bilo.

Nametnuti izbor?

Kada sam ja upisivala svoju srednju školu, moji roditelji su mi nametnuli svoj izbor i cijelu srednju školu sam bila vrlo nesretna i nezainteresirana za sve što se u školi događalo, jer su me doslovno ugurali u srednju ekonomsku, dok je moja želja bila škola primijenjene umjetnosti. Tada sam još rekla kada ću jednog dana imati dijete dopustit ću mu da sam odlučuje o tome što ga zanima u životu, te koju školu želi upisati. Još i danas, roditelji često nameću svom djetetu neke svoje nedosanjane snove i ambicije koje nisu uspjeli realizirati kroz život. Naša djeca ne moraju i ne trebaju živjeti ono što mi nismo kada smo bili u njihovim godinama.

Vjerujem da smo svi sami odgovorni za sebe kao i za sve što se događa u našim životima i da uvijek imamo izbor. I zato svoju djecu trebamo, još od najranije dobi, učiti takvom načinu razmišljanja i usmjeravati ih da svako ponašanje koje odabiru nosi određene odgovornosti kao i posljedice i da uistinu oni sami imaju velik dio kontrole kako će njihov život jednog dana izgledati i ono najvažnije ne donositi odluke umjesto njih.

Možda niije moguće predvidjeti životne okolnosti poput situacije u zemlji u kojoj živimo ili utjecati na uvjete u kojima živimo kao mjesto gdje stanujemo i financije kojima raspolažemo, ali uvijek možemo izvući najbolje iz onoga što imamo kada se orijentiramo prema rješenjima, a ne problemima.

Kako bi naša djeca izvukla najbolje iz danih im situacija i da osvijeste kako život nije nešto što se samo događa kraj njih dok oni imaju ili nemaju sreće i ne mogu utjecati na to, pokušajmo mijenjati ono što im pružamo već od samog početka. Ovdje ne mislim na materijalne stvari, već na pažnju, emocije, razumijevanje i podršku. Jer to je jedini način da izrastu u zdrave, samopouzdane i samopoštovanje mlade ljude. Bitno je da ih čujemo, da im dopustimo da razvijaju svoje talente i sposobnosti, da im dozvolimo da se izraze i da budemo tu za njih. Ne da radimo stvari umjesto njih, već da ih usmjeravamo i pomognemo im da ih učine sami na svoj način.

lakoca_zivljenja