Kako spojiti nespojivo?

severina

Sjedim na osunčanoj terasi, pušim i ispijam gutljaje one davno skuhane kave koja je već odavno hladna. Sjedim na terasi vukući dimove cigarete, praveći mali dnevni predah od svakodnevnih obaveza, predah od života.

Sjedim i gledam kako prolaze automobili.

U koloni prolazi jedan automobil sa spuštenim krovom, muzika iz njega trešti na sav glas, neka ekipa sjedi i partija u njemu.

Ti voziš, auto prolazi, jedino što još negdje čujem je tvoj meni jako dobro poznat gromoglasan smijeh.

Oh da, došao si. Došao si, ali ranije ovaj put, puno ranije nego inače. Inače je tvoje vrijeme oko Božića, ne sada, ali eto te… Čak me niti ne zanima zašto si uranio? Što se dogodilo da si već stigao doma? Uopće se niti ne pitam…
Prvi put u životu da me nije štrecnulo kad sam te vidjela, prvi put da nisam osjetila ono nešto, one neke trnce koji te na jedan mali tren prođu kad sretneš nekog s kim si jednom nekad pokušavao graditi neku vašu malu životnu priču.

Mogu čak i reći da me boli ona stvar što si došao. J*** mi se, onako od iskreno, prosto i od srca…

Jutros me zove frendica, čisto onako, kao samo da me čuje. Ali znam tu boju glasa. Nije to onaj njen prpošan glasić… Ne, jutrošnji glas je imao onu neku čudno neobičnu boju, imao je onu neku težinu i samo sam čekala to nešto što mi mora reći. Nije prošlo dugo dok mi nije, onako već klasično izgovorila: „Znaš, morala bih ti nešto reći, ali ne znam kako, znaš, ne bih htjela da te opet boli?!“

Pomislim, čemu tolika dramaturgija, što može biti toliko grozno, a tiče se mene. Ma što god je, čemu toliki uvod, pa valjda me je do sada upoznala i zna na kojem principu radim.

  • Ma pucaj, samo otvoreno i iskreno pa što bude i tako znaš da nema što ja ne mogu podnijeti, rokaj stara, govorim onako kroz smijeh. I tako u životu, nekako kad mi je najteže, okrenem na zajebanciju ili bar na neki brutalno crni humor da mi bude lakše…
  • Znaš, on je došao. Došao je i ima nekog…
    Muk. Muk s obje strane.
  • Oke, hvala na info, bolje mi je to saznati od tebe, ali realno, u stvari to je stvarno jako dobro i za mene i dobro za njega, ali tko sad jebe njega. To je ok za mene, znaš i sama da je tako najbolje…

Osjećam olakšanje s obje strane, uz obostran smijeh…

Da, to što on ima nekog je stvarno bolje i za mene i za njega jer nas dvoje smo apsolutno i potpuno dva suprotno dijametralna svijeta, nespojiva.

Razmišljam tako, ma ima netko gore tko brine o nama, o svakom ponaosob, jer nas dvoje bi bili sve samo ne sretni jedan s drugim.

Gledam ga danas u tom autu i mislim si, kako se neki ljudi stvarno nikad ne mijenjaju. Neki ljudi zauvijek ostaju isti, jedino mijenjaju boju kose, garderobu, automobile i žene pored sebe. Razmišljam kako nas dvoje nikad nismo parirali jedan drugom i uopće se pitam što smo radili tako različiti jedan s drugim, što smo pokušavali tada? Spajati nespojivo ili što?

On, partijaner bez granica, živeći od danas do sutra bez ikakvog barem okvirnog životnog plana i programa. Ja sasvim suprotno, obiteljski tip prepun obaveza i odgovornosti prema djetetu, poslu, ljudima oko sebe, prema životu općenito.

Koji nas je vrag držao skupa? A, valjda neki je…

Sjedim tako i čudim se sama sebi kako prvi put u životu ne analiziram, ne postavljam sama sebi pitanje: zašto? Ne pretačem sama sa sobom iz šupljeg u prazno ulazeći u nepotrebne suvišne detalje oko nas dvoje.Valjda sam zaista odrasla u međuvremenu. Jednostavno, ovaj put me ne zanima. Naša priča je u mojoj glavi više puta pucala i više puta smo je bezuspješno sastavljali i čemu se patiti? Nema smisla, meni osobno više nema smisla. Odavno…

Nekako znam da je ovdje kratko svega nekoliko dana i jedino što želim je da se ne vidimo jedan na jedan. Ne želim ga gledati i slušati probleme koje „jedino on ima“ jer svi mi ostali živimo život na jednom divnom pjenušavom i bajkovitom oblaku. Ali, jedino on ima „nerješivih životnih problema“, nekako nemam više želudac za slušati sranja u kojem ne mrda onom stvari kako bi nešto promijenio i kako bi mu bilo bolje u životu, kako bi se jednom konačno pomakao s mrtve točke i učinio nešto pravo i konstruktivno za sebe, za svoj život i život onih oko sebe…

Nekako ga ne želim sresti i slušati kako mi pro forme postavlja pitanje: „Kako si?“ Upravo bih mu tada onako od srca i iz dubine duše britko odgovorila: „A što te boli k**** kako sam?!“ Kad me život baš onako pošteno lupao na sve strane, nije ga bilo da me pita kako sam i je l’ mi što treba… Ali ne, bolje se tiho i nečujno maknuti. Ponekad je tišina najveći šamar i istovremeno najveći govornik…

Jedino što mogu sa sigurnošću reći je to da sam zahvalna onom nekom gore koji me čuva i koji je sve posložio upravo onako kako treba. Nekako sam sigurna sama sa sobom i priznajem sama sebi, bolje ona, nego ja, jer nas dvoje ne bi nikad bili sretni. Pusti priče da se različitosti privlače. Da, svakako, možda i taj zakon drži vodu, ali koliko dugo? Bolje je ovako…

Također, ljudi mijenjaju sve ono izvana, ali karakter uvijek nekako ostaje ono što nosimo sami i svugdje sa sobom i ono jedino od čega ne možemo pobjeći….

Ne možeš ti spojiti nespojivo… Ovako, je ipak najbolje, za oboje…

Jedino što mu iskreno želim je to bude sretan, gdje god bio i s kim god da bio. Sasvim nebitno. Želim mu da konačno negdje i s nekim nađe svoj mir pa što god to značilo za njega… Za mene nek ne brine, ipak sam ja sasvim dobar kapetan svog broda i još uvijek sasvim tiho i uspješno plovim po ovom moru koji se zove život..