Kako žene učiniti sretnima?

Danima započinjem pisati ovu kolumnu i gotovo svakodnevno doživim barem jednu situaciju koja me ponovo potakne na razmišljanje zašto je baš moram napisati. Onako baš, baš bez cenzure.

Prošli me tjedan Drama Queen potaknula svojom sjajnom kolumnom “Najprije pometi ispred svog praga”, koju ste vjerujem čitale, a onda silni članci koji su pisali o jalu i ljubomori na uspješnog Rimca. Ljudi moji pa što je to tako kvarno u našem mentalitetu da ne možemo biti sretni i ponosni na one koji su nešto postigli? Što je to tako kvarno u nama da moramo krasti tuđe vizije i na samo nekoliko “kvadrata” dalje u ovom našem malenom gradu prodavati tuđe spoznaje pod svoje. Pa zar smo toliko željni da nas netko vidi i doživi pa čak i pod cijenu da to radimo ogovarajući, kritizirajući ili kopirajući druge.

“What comes around goes around?”

Jeste li ikad čule za onu “What comes around goes around?” Ja jesam, iako iz spota mog omiljenog pjevača Justin Timberlakea, a ne iz popularne knjige Donalda Walsha, ali to je to. Mogu samo reći da mi je žao što nismo svi imali priliku odrastati u okruženju koje uči da nikome ne činiš loše nikada, jer eto, sve se nekako, nekada vrati. I ono što činiš dobro, kao i ono što činiš loše. Netko će to nazvati karmom, no svejedno kako god to zovete, poruka je jedna. Čak i ako niste tako odgajane, ako za vas moral i etika ne postoje, nema opravdanja.

Žene drage, danas su neka druga vremena, vremena u kojima postoje alati koji nas vode do promjena, samo moramo ih stvarno željeti.

Kako žene učiniti sretnima?

Sve vi koje me čitate znate da je moj posao moj životni poziv i trudim se žene činiti sretnima. Godinama ih učim da vjeruju u sebe, da budu sigurne i, ono najvažnije, ako to nisu nikada, da nauče voljeti sebe. Ono što ih ne učim jest da u toj sigurnosti budu egoistične i narcisoidne, već suprotno, da kad doista zavole sebe mogu voljeti i druge. Da nauče davati ali i primati, onako iskreno iz srca, bez zadrške i očekivanja.

U životu sam se oduvijek sam se trudila biti prava prijateljica. Iako sam imala i puno muških prijatelja, ženska prijateljstva sam posebno njegovala. Trudila sam se biti oslonac i podrška, iako kao klinka ponekad to nisam baš najbolje znala, ali jedno je sigurno, moja prijateljica bila je moja sestra, nikada suparnica. Njezina sreća bila mi je najvažnija i trudila sam se u njoj probuditi sve ono što ni sama nije znala da ima. Složit ćete se sa mnom da danas to i nije često primjer kad su u pitanju ženska prijateljstva. Jedna će uvijek biti zgodnija, imati boljeg frajera ili biti uspješnija, a drugu će to gotovo uvijek frustrirati. Svjesno ili podsvjesno, ali istinito.

Sa ženama nije lako, i najiskrenije, mnoge, bez obzira na kognitivno uvjeravanje same sebe ili predstavu za druge, nisu sposobne za pravu emocionalnu transformaciju jer mnogo je više onih koje kritiziraju nego pohvaljuju, kradu i kopiraju nego što stvaraju, a i onih koje mrze umjesto da vole.

Iskreno i iz srca

Nedavno sam gostovala na Ženskoj priči simpatične i drage, Marijane Perinić i moram priznati da dugo nisam javno govorila zbog čega sam, što je valjda potpuno prirodno, imala i malu tremu. Je li netko to vidio, nije mi bilo važno, važna je bila samo poruka koju sam željela prenijeti i vjerujem da sam uspjela. Kao i uvijek pričala sam iskreno, onako iz srca, jer moja se priča drukčije niti ne može pričati, sigurna u sve što govorim jer to i živim. Nakon gostovanja bila sam zahvalna na iskrenoj podršci i priznanju za moj rad mnogih prisutnih, a pohvalile su žene i muškarci podjednako.

Svjesna uvijek da ne možeš sve inspirirati, niti se svima svidjeti, ali to nije ni namjera. Baš kao i uspješnom Rimcu nakon sajma, stigla mi je jedna vrlo ružna poruka. No, potpuno je jasno, barem meni, koje poruke ne govore o meni i mom radu, nego o potrebi žena za kritiziranjem i tračanjem. I možda su krive Marijana i Iva koje su me toliko nahvalile, ali sigurna sam da se toj ženi u tom trenutku dizala kosa na glavi.

Zarobljene u sramu

Usporedit ću to s osjećajem kao kad gledate ženu koja pleše na šipci (nimalo vulgarnu varijantu već onu koja plesom uživa svoju ljepotu i snagu), a vi ste zarobljene u vlastitom sramu. Sramit ćete se drage moje već samo gledajući dok god taj sram tjelesno ne proradite. Potpuno je isto kad slušate kako neku ženu hvale za njezin trud i postignuća, a u vama neki nemir i umjesto sreće, tijelom prolazi ljutnja i ljubomora. Idealan način da testirate gdje ste zapele i na temu srama i na temu o kojoj danas pišem.

Pratite tijelo, ono govori o nama. Iskreno se zapitajte koliko možete biti sretne zbog uspjeha vlastite prijateljice, kolegice ili samo neke xy žene? Razmislite i odgovorite sebi bez cenzure.

Imamo li pravo na popravni ispit?

Neke žene mogu i žele na popravni jer upravo to svakodnevno gledam u vlastitoj dvorani, no nekima doista nema pomoći. Pitam vas ja, smije li postojati na ovome svijetu žena koja je sretna i zadovoljna, uspješna, plemenita a pri tome još i zgodna i nema problema s kilogramima? Neću reći “savršena”, jer to ne postoji. Hmmm…

E, takvu ćemo odmah razapeti, naći ćemo joj neki feler jer ona sigurno ako ništa drugo, nije autentična i nemoguće je da takva žena uopće postoji. Tako razmišljaju Hrvatice, ne baš sve, kao ni one koje su učile i vlastitu emocionalnu transformaciju doživljavale sa mnom. No, iako je na tisuće žena prošlo kroz moju dvoranu, malo je onih koje su doista pobijedile samu sebe i promijenile ukorijenjene obrasce s kojima su odrastale.

Ja vjerojatno za sebe neću reći sve što su za mene rekle Marijana i Iva, ali ok zadovoljna jesam. Vjerojatno uspješna, što mi je manje važno, ali sretna jesam. Imam prekrasnu djevojčicu i zdrava sam. Problema s kilogramima nemam, problema u braku imam kao i svi jer suživot i “odrastanje” s partnerom nikome ne ide glatko, ali volim svog muža i sretno sam udana. Hoću li zauvijek biti udana, to nitko ne može znati, ali sigurno neću zbog toga prestati vjerovati u ljubav i mrziti muškarce, što je često danas primjer.

Jeste li ikada drugome poželjele sreću, ljubav, zdravlje?

Jeste sigurno, ali jeste li doista to i osjetile onako iz srca, čistom emocijom? Vjerojatno puno puta i niste što je potpuno u redu jer smo emocionalno nedostupne. Lako je o tome pričati i pisati, ali kad treba osjećati, onda je to sasvim nešto drugo.

Ali vrijedi probati i potruditi se. Pokušajte jer sve što želite drugima, baš to će doći i vama, vjerujte mi. Činite li dobre stvari drugima, želite li drugima želje koje biste poželjeli sebi, vratit će se vama. Tako ja živim otkako znam za sebe, zahvaljujući plemenitom obrascu mojih roditelja na kojem ću zauvijek biti zahvalna. Pitaju me često imam li u životu sve što poželim? Imam, ali jer sve to što imam, želim i pomažem drugima da imaju. Otkako sam emocionalno dostupna možda je moja empatija postala prevelika, ali ako je to nuspojava s kojom se moram nositi, potpisujem odmah.

Nedavno mi je draga prijateljica pričala kako je pomogla umiriti dijete ženi koja to nije mogla i znala. “Maleni se raspadao u tantrumu nasred ceste. Stisla sam ga, zagrlila i umirila jer mama to nije znala, a srce mi se trenutno steglo i rasplakala sam se,” rekla mi je. Malenog je umirila, on je trebao i u njenom zagrljaju osjetio ljubav, toplinu i sigurnost, a da mamu pritom nije kritizirala. Kako se osjećala ona nakon toga što je pomogla malenom? Predivno. I maleni je bio bolje. E, to je taj osjećaj o kojem pričam.

One koje ne traže…

Tako se ja osjećam svake nedjelje već mjesecima. Jer “ONE” ne traže, iskreno primaju i zagrle svim srcem. Kad biste sve znale voljeti druge žene, pomagati prijateljicama umjesto podmetati, biti sretne umjesto ljubomorne i zavidne, sve biste imale.

Ljubav da biste primile, naučite dati bez izgovora. Sreću da biste osjetile i same budite sretne zbog nečije sreće i nikada, ali baš nikada nemojte poželjeti biti nijedna druga, jer ona ima možda zgodnijeg muža, uspješniju karijeru ili više love. Budite baš ta koja jeste, samo još bolja i spremno se mijenjajte, spremno otvarajte srce, bez straha da će vas itko povrijediti.

I uvijek činite dobro drugima jer kako meni kaže moja prijateljica:

Oni koji donose svjetlost u tuđe živote, nikada ne hodaju u mraku.”