Kakvi su članci o nasilju nad ženama?

žrtve nasilja

Prije 17 godina dogodio se nezapamćeni slučaj u Hrvatskoj: na zagrebačkom Općinskom sudu 22. rujna 1999. godine tijekom brakorazvodne parnice policajac Mato Oraškić ubio je sutkinju Ljiljanu Hvalec, suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Hajru Prohić, a ranio zapisničarku Stanku Cvetković. Pet godina kasnije Hrvatski sabor  22. rujan proglasio je spomendanom proglasivši ga Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama.

Strašan je podatak da je u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj ubijeno 300 žena – žrtava nasilja.

Osnovna poruka je da nasilje uvijek treba prijaviti. Statistika je porazna jer se prijavi tek jedno od barem 10 slučajeva nasilja u obitelji, a procjene su da 30 žena svaki dan trpi neki oblik nasilja od sadašnjeg ili bivšeg supruga. Nasilju svjedoče i djeca.

Upravo zato, feministički kolektiv fAKTIV pozvao je na odgovorno izvještavanje o nasilju nad ženama tijekom cijele godine.

Mi, mediji i senzibilizacija javnosti

U osvještavanju i senzibilizaciji javnosti, mediji igraju važnu, ako ne i ključnu ulogu. Ta uloga i utjecaj donose odgovornost – za formiranje javnog stava i pokretanje društvene promjene. Umjesto da budu saveznici žrtava nasilja i svih onih koji/e se protiv tog nasilja bore, mnogi mediji izvještavanjem perpetuiraju i stvaraju atmosferu koja produbljuje problem. Žrtvama takva situacija otežava borbu te ih odvraća od prijavljivanja nasilja i traženja pomoći.

Zločini nasilja nad ženama (silovanja, ubojstva, premlaćivanja…) nisu “dobre priče” za crne kronike. To su zločini kojima svi odgovorni za kreiranje, objavljivanje i emitiranje medijskih sadržaja moraju pristupiti s posebnom pažnjom.

Postoji gomila smjernica, priručnika, uputa – koje bi mediji, mi i naše kolege, trebali poštovati. Donosimo ih u 10. točaka, a vama, drage čitateljice, dajemo mali poticaj za razmišljanje:

1. Čemu nepotrebni detalji?

Potrebno je izbjegavati pisati isključivo “sočne” detalje priče radi klikova, čitanosti, gledanosti. Nije bitan pojedinačni slučaj nego ukazivanje na društvenu odgovornost i propuste institucija. Mediji mogu pomoći u kreiranju društva koje ne odobrava nasilje.

2. Gledajte širu sliku. Uključite brojke u tekst.

Umjesto nepotrebnih detalja, važne su brojke. Potrebno je prikazati statistiku kako bi se ukazalo na širu sliku i učestalost nasilja nad ženama. Brojke čine pritisak na mjerodavne institucije zbog čega je potrebno objaviti statistike o neprijavljenim i prijavljenim zlostavljanjima žena, procesuiranim nasilnicima i izrečenim kaznama. Važno je upozoriti na manjkavosti sustava i legislative. Potrebno je više informacija o sudskim praksama i postupcima kako bi se žrtve nasilja bolje upoznale s procesom.

3. U nasilju nema romantike i jasno je tko je nasilnik. Za nasilje nema opravdanja!

Razlog nasilja ne može biti “bračna svađa” kao što ga se ne smije navesti ni posljedicom “tragičnog kraja jedne ljubavi” jer se time iskrivljuje stvarnost. U slučajevima silovanja ne smiju se koristiti riječi “seks”, “obljuba”, i slično, jer te riječi impliciraju pristanak. “Zločin iz strasti” također je neprihvatljiva sintagma. Ne postoje situacije u kojima muškarci imaju pravo reagirati nasilno jer se time potiže solidarnost s nasilnikom.

4. Piti alkohol nije zločin, silovati jest!

Bitno je ponašanje počinitelja, a ne žrtve. On je silovao, udario, ubio. Ona ima pravo odijevati se kako želi, piti alkohol, družiti se s kim želi. Ništa od toga nije kazneno djelo niti je nasilje posljedica ženina ponašanja. Žena zbog načina odijevanja ili stila života nije kriva niti to može biti opravdanje za nasilje.

5. On nije zvijer, nažalost!

Nasilnike nije ispravno nazivati čudovištima i zvijerima jer se tako pogoduje mitu da nasilje čine “drugi”, oni izvan naše zajednice. Nasilnici nisu “drugi”, često su vrlo cijenjeni članovi zajednice koja odobrava i prešućuje nasilje.

6. Tako miran i povučen susjed? Koga briga i zbog čega je to relevantno?

Javno mišljenje znatno je oblikovano kulturom silovanja – izjave i stavove počiniteljevih poznanika, obitelji i susjeda, kao i proizvoljno odabrana mišljenja važno je kritički prikazati – dobro je navode popratiti objašnjenjem zašto su problematični i što potiču.

7. Identitet žrtve se štiti. Osim ako ona ne traži drugačije. Ne otežavajte!

Ukoliko se objavljuje fotografija žrtve, njezino lice mora biti zamućeno ili žrtva treba biti fotografirana s leđa kako bi se izbjeglo prepoznavanje. Ime žrtve i pojedinosti po kojima bi mogla biti identificirana moraju ostati zaštićeni. Objavljivanje identiteta djeteta žrtve zabranjeno je zakonom. Potrebno je zatražiti dozvolu za objavljivanje onoga što je žrtva povjerila i objasniti joj kako će se koristiti informacije koje je dala.

8. Etnički i nacionalni identitet nasilnika je nebitan.

Opise ili komentare koji sadrže ili navode na diskriminacijski stav prema određenim grupama treba izbjegavati. Ne navodite njihov etnički, nacionalni i drugi identitet, jer ga ne navodite ni za pripadnike/ce “većinskih” grupa.

9. Uklonite komentare čitatelja/ica koji siju govor mržnje.

Upravljanje društvenim mrežama neizostavna je karika u medijskoj industriji. Budući da je javno mišljenje značajno oblikovano kulturom silovanja, komentari na društvenim mrežama često su puni osude i vrijeđanja prema – žrtvi. Takvi komentari trebaju biti uklonjeni u najkraćem roku.

10. Naslovi prodaju vijesti, ali i stvaraju najviše štete.

Posebno su važni konstrukti i izrazi korišteni u naslovu i podnaslovu jer se njima sugerira odnos publike prema sadržaju teksta. Kada kreirate naslov, razmišljajte o svemu gore navedenom. Dakle: bez senzacionalizma, bez seksizma, bez seksualiziranja, bez upitnika i izraza koji ukazuju na nevjerovanje žrtvi (navodno i sl.). Isto vrijedi i za fotografije, video-priloge te svu opremu koja prati tekst.

Autorica: Jana Perišić za PRglas