Kina ima 340 milijuna obitelji, s 3.63 osobe po domaćinstvu. Tradicionalna obitelj se sastojala od roditelja i djece te njihove djece pa je najčešće zajedno živjelo 3 ili više generacija i to pod apsolutnim autoritetom muške glave obitelji – u najnovije doba, a od kad je uvedeno ‘planiranje obitelji’, kod mnogih obitelji muž i žena počeli su zajednički voditi brigu o domaćinstvo, konzultirajući se s ostalim članovima obitelji – poštovanje prema starijim članovima zajednice je ostao superlativ kineske kulture.
Politika jednog djeteta
Kineska politika jednog djeteta započela je 1979. Plan je bio da traje 50 godina, cilj je bio smanjenje nataliteta zato što su (posebice) razvijene zapadne države pritisnule Kinu tvrdeći da kinesko povećanje stanovništva predstavlja prijetnju miru i svjetskim ekonomskim resursima (čak su UNICEF i UNFPA financirali Kinu s 5 milijuna dolara godišnje u potpori kineske politike jednog djeteta).
No, te tvrdnje su kontroverzne i ne slažu se svi s njima. Na primjer, japanski istraživači su utvrdili da na Zemlji ima dovoljno hrane ne samo za postojeće svjetsko stanovništvo već bi bilo dovoljno i za 57 milijardi ljudi, bez da se traže novi izvori hrane i bez napretka znanosti. Također, dio znanstvenika smatra da nema gospodarskog napretka bez povećanja stanovništva – starenje stanovništva tj. manje mladih i sve više staraca smanjuju mogućnost ekonomskog napretka zemlje. To je upravo jedna od negativnih strana politike jednog djeteta.
Negativna strana politike jednog djeteta
Kako pronaći dovoljan broj radnika? Otkud financirati mirovine? Tko će brinuti o svim onima koji će ostati sami? Naime, nesrazmjeran je odnos među spolovima – još odavno se predviđalo da će do 2020. biti 30-60 milijuna više muškaraca nego žena, iz čega proizlazi da se mnogi dečki neće oženiti što će dodatno smanjiti natalitet. (Povucite peralelu s Hrvatskom, iseljavanjem i padom nataliteta.)
Muškarci i obiteljska loza
Razlog tome je što su Kinezi nastojali imati dječake jer oni nastavljaju obiteljsku lozu, potrebni su kao radna snaga u poljoprivredi i tradicionalno se brinu za roditelje u starosti pa je u Kini bila prisutna velika stopa pobačaja djevojčica i čedomorstva već rođenih djevojčica. Široka dostupnost ultrazvuka i lak pristup pobačaju su uradili svoje. Premda su kineske vlasti od 2003. zabranjivale pobačaj temeljen na spolu, nesrazmjer između spolova iz godine u godinu je rastao, posebice u ruralnim krajevima.
Za vrijeme trajanja politike jednog djeteta, bračni parovi u kineskim gradovima mogli su imati, dakle, samo jedno dijete, dok su na selu mogli imati jedno ili dvoje, ako je prvo dijete djevojčica ili ako su oba roditelja jedinci. Naknadno je zakon i dopunjen izmjenom po kojoj su i parovi u gradovima mogli imati dvoje djece i to u situacijama ako je i samo jedan roditelj jedinac/ica. Nadalje, politika se nije odnosila na Tibet, Hong Kong i Makao kao niti na nacionalne manjine kojih je u Kini, inače, 56.
Drakonske kazne
Oni koji su prekršili vladinu odluku, snosili su kaznu koja je iznosila 10 puta više od prosječnog godišnjeg primanja kućanstva u Kini. Mogli su izgubiti i posao, pristup liječenju i obrazovanju. Provjere domaćinstava su postojale, radilo se na popisima djece. Onima koji su prekršili zakon a koji su bili u tome uhvaćeni bi određen pobačaj – kinesko ministarstvo zdravlja je objavilo da je od 1971. izvedeno 336 milijuna pobačaja.
No, bilo je i situacija u kojima su isti izbjegnuti. Žene bi odlazile od kuće i vraćale se kad bi pobačaj bio prerizičan za život majke, rađali bi djecu jedno za drugim pa ih prijavljivali kao blizance ili ih ne bi uopće prijavljivali – djece koja nisu imala svoje dokumente a niti, naknadno, pravo na školu je godišnje, kažu podaci, bilo oko 3 milijuna.
Procjenjuje se da je politika jednog djeteta spriječila rođenje 400 milijuna ljudi – ukinuta je krajem 10.mjeseca 2015., nakon tri i pol desetljeća. Ono dobro što je donijela je smanjeno siromaštvo, povećan stupanj obrazovanja, veći novac koji je uložen u razvoj zemlje.
Iako nema ograničenje, danas većina gradskih obitelji odlučuje imati samo jedno dijete jer smatraju da mu tako više mogu priuštiti. Kako će se stvari u budućnosti mijenjati, u kom pravcu ići… tek ćemo svjedočiti.
Autorica: Vesna Baćović, prof. kineskog jezika
Direktorica Haohan škole kineskog jezika
