La grassa, la dotta, la rossa, la turitta… Bologna

Učena, crvena, slasna, tornjasta …Bologna. Grad pun šarma i povijesti koji ćete gledati glavom podignutom u zrak cijelo vrijeme. Barem dok ne dođe vrijeme za ručak jer je Bologna središte najgurmanskije talijanske regije – Emiglia Romagne.

Grad koji oduševljava svakim korakom kroz svoje široke ulice, opuštenom atmosferom, šarmom, mrežom kaleta u staroj gradskoj jezgri … Nekoć etruščanska Felsina, potom Bononia, a onda i veliki rimski logor koji je primao i do 13 tisuća legionara, Bologna je rasla na sjajnoj poziciji u dolini do koje su dopirali rukavci obližnje rijeke Po. Ondje se gradilo, trgovalo, plovilo, ali i dobro jelo. Grad – domovina tortelina, tagliatella i dakako – mortadele.

 

Opjevao ju je Lucio Dala, ali i mnogi prije njega jer ne nosi bez razloga Bologna četiri neodoljiva epiteta – la grassa, la dotta, la rossa i la turitta. Tornjevi, kojih je nekoć u gradu bilo više od stotinu danas su turističke atrakcije, crvena je opeka od koje je izgrađena većina zgrada, a gradski oci i dan danas podržavaju da se fasade u Bologni oboje u sve nijanse crvenkastih zemljanih tonova.

Ljevica je poprilično dugo na vlasti, pa se i zbog toga epitet ‘crvenog’ grada spominje u pričama o Bologni, dok bogatstvo (dotta) u ovom slučaju nije materijalno već se veće uz znanje, učenost s obzirom na to da je u Bologni osnovano prvo sveučilište u ovom dijelu Europe. Grassa, u doslovnom prijevodu ‘masna’ ili ‘debela’, ne treba prevoditi doslovno jer se u ovom komplimentu Bologna podrazumijeva kao mjesto gdje se dobro i ukusno jede.

Obitelj Bentivoglio, koja je uživala zaštitu Papinske države, ostavila je svijetli trag u povijesti Bologne, grada koji je prvi dopustio ženama da se bave umjetnošću, ali i studiraju. Ne propustite doživjeti duh Bologne, ali i posjetiti katedralu San Petronio, nikada dovršenu, u kojoj je papa Klement VII krunio Karla 5 za cara.

Unutar bazilike San Petronio, postoji znatiželja: uz lijevi prolaz postoji sunčani sat. Gledajući gore, možete vidjeti mali otvor kroz kojeg možete pratiti duž dna dugu liniju koja prikazuje godine, znakove zodijaka i visine sunca tijekom godine.

Bologna je grad vremena, što ćete otkriti posjetom Muzeju povijesti Bologne. Samo okrenite glavu malo od trga i otkrijte jednu od najljepših građevina u gradu – Palazzo di Re Enzo. Ovdje, sin Frederick II, bio je zatvoren 20 godina nakon bitke kod Fossalta. Postoje dvije verzije ove priče, one koje protagonist osuđuje na život u izgnanstvu i zatvoru, a drugi koji govori da, unatoč tome što je bio zaključan, uživao u raskoši i užicima crvenog grada.

Zigant napokon bez skela

Ispred palazza je fontana Neptuna. Bolognezi ga od milja zovu Zigant (div). Riječ je o skulpturi Neptuna izlivenoj u bronci u velikom bazenu,a društvo mu prave nimfe. Restauracija fontane, napravljena 1563. godine, a autor je bio Tommaso Laureti, odvijala se više od godine, i konačno je dovršena lani.

sdr

Nekoliko koraka od fontane nalazi se veličanstven Via Rizzoli, odakle možete vidjeti dva najpoznatija tornja u Bologni, Asinelli visok 97,2 metra i Torre Garisenda.

Jedno od najpopularnijih mjesta, onih koje su mnogi pjevači opjevali, prije svega Lucio Dalla sa svojim poznatim “Piazza Grande” također poznat kao Piazza Maggiore. Svaki puta kad kročim na taj trg ne odolim zapjevati … “a modo mio avrei bisogno di sognare anch’io…” stihove legendarnog Lucca Dalle koji je svoju karijeru počeo upravo u Bologni, na piazzi, kao ulični svirač. Dan danas njegova zvijezda izrađena u kamenu nalazi se na mjestu gdje je najčešće svirao.

Oni koji cijene njihovu glazbu i danas odlaze u rimski Trastevere, u uličici gdje se nalazi kuća u kojoj je bolognski umjetnik živio godinama. Upravo je ondje nastala, uz mnoge nezaboravne pjesme, prekrasna „Noć čuda” – La sera Dei miracoli. ”Lucio Dalla je imao vrlo jaku vezu s gradom Rimom. Ostao si u srcu našeg grada, želimo ti , ljubav pokazati i uzvratiti, poručeno je s Trastevere…” Ploču je otkrila gradonačelnica Rima, prvi put u povijesti žena, Virginia Raggi.

Kao mala Venezia

Malo tko zaviri iza kulisa glavnih turističkih pravaca, malo vodiča pokazuje ovakvo lice Bologne… Svega nekoliko koraka od via dell’Indipendenza je uska cesta koja skriva tajnu.

To je prozor koji vam omogućava da vidite jedan od rijetkih kanala Bologne koji nije pokriven asfaltom. U 20. stoljeću Bologna je bila grad na vodi. Imala je pet luka i polovne puteve prema koritu rijeke Po, i dalje prema moru. Prošećite i zamolite svoje vodiče da vam pokažu ovaj skriveni dio grada.

Ondje ćete vidjeti nesvakidašnji pogled na grad, koji – osobito u danima kada su puni kanali – podsjeća na jedinstveni grad u laguni. Toliko da je dovoljno da je zovu „mala Venecija”.

Teško je, zahtjevno i na granici pristojnosti recenzirati hranu. Pristup kuhinji i kuhanju je vrlo osobna stvar. Koliko ljudi, toliko ukusa. Ne jedu svi sve. Stoga je to “sklisko” područje na kojem je opasno plesati. Ostavimo to gastrokritičarima.
No, zato uvijek možemo ispričati priču o tome kako je neka hrana – nastala. Danas smo pričom, a u aranžmanima Smart Travela i uživo, u Bologni.

Grad je sam po sebi neiscrpna inspiracija svim gurmanima. Vegetarijanci ondje neće biti zakinuti, ali bi ozbiljno mogli preispitati svoja uvjerenja.

dav

Spinata bolognese je stoljetni specijalitet koji stiže izravno iz priče o talijanskoj “cuccina povera” – domaćoj jednostavnoj hrani. Onoj koju su pripremali i u kakvoj su uživali žitelji u dolini, seljaci koji su se bavili poljoprivredom, stočarstvom, zanatima…

Ljubav ulazi kroz želudac

Tradicija emilijanskog sela i hrana kuhana na vatri, u pećima na drva s jednostavnim sastojcima koji su uvijek bili dio gastronomske kulture emilijanskog grada (brašno, voda, kvasac, sol i malo malo masti).

U svojoj jednostavnosti, Spianata može biti izvrstan obrok za brzi ručak, možda punjena sa suhim mesom, povrćem na žaru ili sirom, ili može zamijeniti kruh tijekom večere.

No, ipak Bologna je prije svega grad – mortadele. Povijest mortadele je uistinu dugačka i ponešto nejasna. Počevši s imenom; više je teorija kako je ono nastalo, a čini se kako sve počinje s Rimljanima koji su mortadelu jako voljeli i cijenili. Dokaz tome je stari kameni stub s reljefom, izložen u Arheološkom muzeju u Bolonji (Museo Civico Archeologico). Na reljefu je prikazan mesar koji koristi mužar – alat namijenjen drobljenu mesa i začina od čega se radi mortadela. Na latinskom, ‘mortarium’ znači ‘usitnjavati’ pa se pretpostavlja kako je mortadela svoj naziv dobila upravo prema tom alatu. Postoje kobasice i postoji – mortadela. Najdeblja među kobasicama, poslastica među gurmanima i specijalitet s karakterom, pričom, zaštitom…

cof

Priča o mortadeli seže u vrijeme dok su Rimljani na mjestu današnje Bologne napravili veliki vojni logor. Iz tog doba postoje pisani tragovi o općoj pomami za mortadelom. Istražujući priču jedan od domaćina iskreno mi je rekao: ” U zadnje vrijeme svi pričaju o filmu “Pedeset nijansi sive”, a kod nas se priča o 50 nijansi svinje. Naime, mi u Bologni pojedemo cijelu svinju, ne ostavljamo baš ništa, samo oči i kosti. A mortadela, e, to nije kobasica, to je simfonija okusa, najbolje od najboljeg mesa koristi se za izradu ove polusuhe kobasice koja je u DNK svakog stanovnika Bologne” – objasnio je ponosno.,

Baš kao što svaki Talijan zna da ne postoji umak Bolognese, nego se on nazva ‘al ragu’, i priprema se s tagliatellama, nipošto sa špagetima, tako u Bologni sve tajne dobre mortadele.

Tekst i photo: ©Tanja B., ©SMART TRAVEL