Lana Petranović: Hrabro koračam prema ostvarenju svojih snova

1

Prije nepunih šest mjeseci nazvala me prijateljica i zamolila za pomoć. “Možemo li ikako u deset dana napraviti čudo?!” Naime, Lanine kvadricepse trebalo je “ispumpati”, dobro protegnuti do faze potpunog preoblikovanja, usaditi joj dodatan, ali stvarni osjećaj sigurnosti u njezinu senzualnost i dati joj koktel emocija koje pruža moja metoda vježbanja.

Imala sam samo deset dana jer je ta prekrasna djevojčica bila pred odlazak u Rusiju i o sljedećih mjesec dana njenog boravka tamo, ovisila je njezina buduća karijera.

15037250_10153925954575812_5764751154370225242_n

Nije bilo vremena za razmišljanje i iako sam znala da deset dana neće biti dovoljno. Kao i u Lani, borac u meni vjerovao je kako je za one koji žive svoj san sve apsolutno moguće.

Odradile smo nekoliko treninga, tata Krešimir napravio je video materijale po kojima će Lana nastaviti s treninzima u Rusiji i od tada sve je ostalo prošlost.

Dok ovo pišem istovremeno stižu vijesti da ta ista, malena Lana, na koju sam neizmjerno ponosna, piše hrvatsku povijest.

15064021_1520882644594405_1866036755_o-1

Hrvatska od danas ima svoj prvi sportski par na Svjetskom prvenstvu!

No, krenimo redom. Lana Petranović rođena je u Zagrebu, 4. siječnja 2000. godine i danas ima samo 16 godina.

Kako roditelji kažu, temelje njezine ljubavi prema klizanju usadile su još u vrtiću časne sestre Dominikanke, a da je u pitanju ljubav govori činjenica velikog odricanja te djetinjstva koje je u potpunosti posvećeno samo klizanju.
I dok su se druga djeca igrala, Lana je naporno trenirala i to nerijetko na treninge dolazila sat vremena ranije i isto toliko duže ostajala. Nikada ništa nije bilo teško. Njezini ljetni i zimski praznici, bile su pripreme, a podrška prijatelja, s kojima je toliko malo vremena provodila, nikad nije izostajala, jer znamo da se ovakva priča ne događa baš svakome.

15045376_1520882597927743_70948612_o

Lana je znala što želi, no kako je bilo njezinim roditeljima?

U današnjoj Hrvatskoj, u našoj realnosti i u svim pričama naših velikih sportaša, poput one o Janici i Ivici, Blanki ili Sandri Kolak, roditelji su ti kojima treba najviše zahvaliti jer kad mogu i kad ne mogu, oni ne odustaju.

Tako je i u Laninoj priči. Da bi Lana danas bila tu gdje je, tata Krešimir ostavio je svoj posao, prodao auto i tko zna što sve još učinio, ne bi li Lana živjela svoje snove. Tu su i mama i njezina seka kojoj nije bilo lako jer se i ona nerijetko, kako kažu, za seku morala odricati, baka i djed koji su ponekad i bolesni stajali na hladnoći, ne bi li Lana uspjela. Samo roditelji koji bezuvjetno vole svoju djecu znaju što sve sa sobom nose ovakva odricanja i koliko je žrtve te sretnih i gorkih suza utkano u njihov život.

Lana je prošle godine na prvenstvu hrvatske osvojila zlatnu medalju, no njezina želja bila je klizati u paru.
Amerika je bila prva stepenica, no puno se toga tamo dogodilo i jedina opcija bila je Rusija. Uz veliku borbu i ta se želja ostvarila, a Lana danas piše povijest.

Moja je želja da se povijest naših mladih i perspektivnih sportaša promijeni te da netko od utjecajnih ljudi koji pomažu sportašima i njihovim roditeljima, koji na žalost sami dovode djecu do svojih, ali i Hrvatskih snova, pomogne u trenutku kada je najteže.

15033910_1520891911260145_1059732930_o

Što vrijedi pomoći kad je medalja već oko vrata, kao što je to bilo na posljednjim olimpijskim igrama u slučaju Sandre Kolak kojoj Hrvatska nije kupila ni koplje, a ona je toj istoj Hrvatskoj nosila medalju.
Pomalo tužna priča, ali uvijek sa sretnim završetkom, jer svi ti sportaši na kraju, zbog vlastitog ponosa navuku zastavu na leđa.

Politika je to na koju nismo ni najmanje ponosni, ali mi, sami, sigurna sam, možemo pomoći.

Ja sam sretna da mogu napisati priču i vama približiti život jedne vrhunske sportašice na koju smo svi neizmjerno ponosni. Koliko je još takvih priča i takvih mladih sportaša i sportašica čiji se roditelji neizmjerno žrtvuju, tko zna.

Ja ću joj poželjeti još puno uspjeha na ledu i pomicanja granica sa mnom u dvorani, jer mi možemo SVE.

15064867_1520894161259920_1937828428_o

Lana i njezini roditelji od srca zahvaljuju svima koji su dio njihove priče, a Lanu kad pitate je li joj teško ponekad, kaže:

Kad ujutro u 4 sata ustajem, u 6 sati oblačim klizaljke, ne razmišljam o tome kako moji prijatelji još uvijek spavaju, već sam sretna jer krećem na led koji toliko volim. Klizanje je dio mog života i uz pomoć Majke Božje kojoj se uvijek pomolim prije svakog natjecanja, osjećam se kao da tu pripadam svojim rođenjem. Kad nešto radim s tolikom ljubavlju onda niti ne razmišljam o samim rezultatima, već kako bih to mogla napraviti sljedeći put još bolje“.

Autor: Ana Kuhanec Brašnović