Ironično i hrabro, Superjunakinje su zauzele police hrvatskih knjižara, ali i zavukle se u naša promišljanja. Četiri žene, posrnule pod teretom vlastitih očekivanja, izašle su doslovno iz pera naše današnje sugovornice Lee Brezar…
Teško mi je objektivno ti postaviti pitanje, budući da te smatram prijateljicom. Ispričavam se i čitateljima što ću malo privatizirati ovaj intervju, ali moram priznati da nisam bila svjesna da u tebi čuči tako dobra priča… Gdje si i zašto si tako dugo skrivala talent?
Prije svega hvala. Sjećam se dana kad smo se upoznale, bio je to jedan običan sastanak, uvod u suradnju, a vezan za moju slikovnicu Crveni planet. Tada se u mom životu sve s pisanjem počelo otvarati. Nisam se skrivala, ja bih rekla da sam čekala priliku. Shvatila sam da je imam kada mi je Aleksandra Hampamer iz Dvostruke Duge rekla da žele biti izdavači Crvenog planeta.
Tako su se nekako kockice posložile i meni je postalo jasno da sve dalje mogu i sama. Talent je postojao oduvijek, pišem od kad znam za sebe, no trebalo mi je dosta vremena da se posvetim pisanju ovako specifičnih tema – jer za njih trebate i životnog iskustva, a i određenog znanja. Ipak, knjigu je recenzirala Ljubica Uvodić-Vranić, psihologinja koja cijeli život radi s ljudima i ocijenila ju sa “Zaista bih trebala prepisati veći dio knjige, ali to za jednu recenzenticu ne bi imalo smisla. Zato evo moje preporuke: uzmite papir i olovku pa svojim rukopisom ispišite vama važne rečenice. Ili otvorite novi dokument na laptopu… Ukratko: POČNITE ČITATI I PREPISIVATI SAMI.” Eto, sada je pravo vrijeme. Čitat ćete me još.
Svi mi (tvoji prijatelji i poznanici) poslužili smo kao inspiracija?
Svi koje poznajem, koje sam susrela, ja i moje buđenje, promjene, ono što sam naučila o sebi i ljudima. Ideja se rodila spontano, znala sam što želim poručiti knjigom i nadam se da će se u njoj prepoznati mnogi od nas. Inspiraciju sam dobila i iz arhetipova – obrazaca ponašanja koje mi nesvjesno ponavljamo tijekom života. Obrazac Superjunakinje, prepoznala sam u sebi, pa onda i u svakoj ženi koju poznajem. To je onaj obrazac koji nas vodi k tome da želimo sve imati pod kontrolom, da moramo biti savršene, da moramo voditi ispunjen život, da moramo glumiti da smo dobro, da je sve u najboljem redu, a zapravo bismo u nekom trenutku – umorne od svega trebale reći “Dosta s time!” i kao što jedan moj lik u knjizi kaže: “Umjesto da živiš, ti se cijeli život suzdržavaš.” Najžalosnije od svega je to što u tom moranju nismo sretne, a toliko žudimo da to budemo.
“Umjesto da živiš, ti se cijeli život suzdržavaš.”
Moram priznati da me tematika oduševila. Kao urednica ženskoga portala često se razočaram koliko same čitateljice ne žele čitati ništa “ozbiljno” tako da me ne čudi činjenica da se ne piše o takvim problemima. Zašto je svima lakše navući ružičaste naočale i živjeti u lažima?
Zato što stavljanjem problema “na stol”, pokrećemo lavinu emocija. Emocije nas razgolićuju – pokažu tko smo, i nama i drugima. Stojeći tako “gole” pred svime najviše smo ranjive. Zato. Ali – kada smo najranjivije smo i najhrabrije, jer prvi puta imamo pred sobom istinu. A ima je i naš sugovornik/partner/prijatelj(ica). I u tom trenutku otvara se mogućnost izbora – u njoj možemo odabrati što želimo, a ne ono što nam drugi serviraju da bismo trebali jer zapravo nikad ne kažemo što to mi stvarno trebamo.
Poznajem mnoge takve žene. Ući u ring s emocijama za njih znači slamanje. No, predlažem da se konačno slomimo, isplačemo, kažemo što želimo i za čime žudimo kako bismo zaista i to dobile. Stvaranjem iluzije da smo dobro – lažemo sebe. Ja nisam dobro kad sam pod stresom, kad se svađam s mužem, kad se brinem oko djece. Nisam dobro kad prolazim krizu i to je sasvim u redu. Sasvim u redu jer da bismo riješili krizu – moramo je prepoznati. Ako ne pričamo o tome, nema prepoznavanja, a pritom ni rješavanja ičega. To je proces, no ako pokušamo, uvijek dobivamo.
Jesu li ljudi svjesni koliko i kada lažu sami sebe?
Mislim da smo svi toga svjesni. Iako ćemo se tako lako opravdati pod izlikom da je to što činimo sasvim ispravno. Opravdavamo se time kako se drugi odnose prema nama, pogrešnim odlukama i sličnim. I na to “laganje sebe” gledam kao izbor. Neki ljudi, nikada ne nauče, tvrdoglave bezuvjetno i ne razmišljaju. No, neki ljudi – u trenutku kada im se tlo pod nogama trese postaju svjesni su da posrću na svakom koraku, stoje pred jednom odlukom – onom o koja nosi suočavanje. Nekad taj proces traje i ponavlja se, a život šalje još veće i bolnije lekcije. Bilo bi dobro u tom trenutku prepoznati ih i reći si da je sasvim u redu da smo pogriješili, da nismo znali drugačije, ali da je vrijeme za suočavanje. Suočavanje nosi slobodu. Što nam više treba?
Nadaš li se da će tvoja knjiga potaknuti običnog čitatelja na razmišljanje, možda i promjene?
Nadam se da hoće. No, to ovisi o svakome od nas. Nekome će se primiti za srce i napraviti put za novo, a nekoga će zabaviti. No, kako god bilo, nadam se da će se čitateljima svidjeti. Za sad su mi povratne kritike izvrsne.
Koliko je tebe samu promijenila knjiga?
Ona je bila moj izazov, prvo pritom mislim na pisanje. Kako mi po porodi leži kraća forma, trebala sam se tjerati da pišem duže i strpljivije. Dvjestotinjak stranica, s time da sam, ne biste vjerovali brojala koliko još. No, ipak roman morate pisati strpljivo, likove morate oblikovati kako bi postajali jasni i stvarni, a radnje ne smiju biti dosadne. Uz dobru urednicu i njeno čitanje i sugestije, ispravljala sam propuste i pogreške, a roman se privodio kraju.
Na razini promjena, svakom knjigom otkrivam sebe. U svakoj ćete me prepoznati i vidjeti koja su moja uvjerenja i koje vrijednosti njegujem. Nemam problem s time da budem otvorena i iskrena, to je jedini način na koji mogu funkcionirati. Nadam se da će knjiga otvoriti neka pitanja o kojima ćemo moći raspravljati i na druženjima koja nam slijede. Prije svega na promociji za Dan žena, 8.ožujka u CineStaru, Avenue Mall, u 19 sati.
