Ljubav kao ovisnost

Često se pitamo zašto nas određena osoba privlači, a druga nas pak, iako vrlo simpatična, ostavlja hladnom. Naš izbor katkad je puka slučajnost. Kad nam se netko sviđa, lako je pronaći tisuću razloga zašto nam se sviđa. I obrnuto. Da bi se rasplamsala strast, dovoljan je trenutak, letimična kretnja. Srce nam počinje lupati, ruke se znoje, lice se crveni, tijelo drhti i posvuda se osjeća vrućina.

Ljubav? Aha, ako time nazivamo evolucijom nastalu najveću prijevaru majke prirode. Iako se osjećaji ne daju svesti na kemijske formule, iza njih kriju se procesi zajednički svim ljudima. Hipotalamus luči neurotransmitere dopamin i endorfine. Dopamin pojačava seksualnu nadražljivost a noradrenalin mozak čini osjetljivijim na nove podražaje. Feniletilamin povećava romantično raspoloženje. Serotonin pojačava libido i umanjuje racionalno razmišljanje. Hipofiza, koja je spojena s hipotalamusom, luči više oksitocina, koji pojačava osjećaj ljubavi i povezanosti. I žaba se pretvara u kraljevića: partnerove nedostatke previđamo, a ako i imamo nekih primisli, one će pri sljedećem zanosnom susretu nestati. Prestajemo jesti i ne možemo spavati. Puni smo energije, otporniji na stres i zarazne bolesti. Svijest nam se sužava i bavi se samo jednom stvari.

Zašto je evolucija razvila mehanizam koji "na određeno vrijeme može zbuniti čak i najveće glave, koji se ne ustručava djelovati ni dok državnici vode pregovore, koji prekida važne veze, raspušta najčvršće saveze i koji katkad za žrtvu uzima život, zdravlje, bogatstvo, položaj i sreću?" pita se Arthur Schopenhauer. I na to kratko odgovara: kako bi "svaki Ivica pronašao svoju Maricu". Svi su romantični osjećaji u službi razmnožavanja, a ona opravdava sva sredstva. Ljubav je proizvod evolucije koji čovjeku pomaže da seksualni nagon koji ga i upućuje u potragu za partnerom ne zadovoljava tek tako. Pa traži jednog, sebi prikladnog partnera za kojeg će se potom emotivno vezati. Ta će povezanost biti isključiva jer većina zaljubljenih u početku ne pokazuje seksualno zanimanje za druge. I stvara se osnovni uvjet opstanka vrste: barem privremeno čvrsta partnerska veza.

A proizvod tog procesa, dijete, nezaštićeno je i ranjivo. Ne može se samo brinuti za sebe. Godinama. Odgajat će ga roditelji. Zato ljubav na prvi pogled radi izbora kandidata, poljubac kao olfaktivna provjera gena i spolni odnos radi očuvanja vrste. Tomu je pomogao koktel tjelesnih droga koji je bio dovoljno jak da čovjeka nagna da napusti poznatu okolinu i budućnost povjeri nepoznatoj osobi. I otud pojava da se nakon raspada veze napuštena osoba ponaša kao ovisnik na odvikavanju; nemirna je, ne može spavati, dolazi u napast nazvati bivšeg partnera, pisati mu pisma i nada se da će ga negdje ugledati. Kako bi ublažio ljubavne jade, mozak traži novi poticaj, što može završiti utapanjem u alkoholu ili drogi.

Zašto vam sve to govorim? Zašto sjeckam, analiziram, racionaliziram? Pa jednostavno, da mi bude lakše. Ljubav je jedna od najmoćnijih sila u svemiru, ali ima dva lica, dvije strane: apstraktnu, emocionalnu – i doslovnu, biokemijsku. Usto, i divnu, lijepu, prekrasnu te groznu, ružnu i tužnu. A ja sam trenutačno na toj mračnoj. Bolesnik na liječenju. I to će trajati. Barem neko vrijeme.