Ljubica Uvodić-Vranić: Recenzija knjige “Superjunakinje”

page

Knjiga „Superjunakinje“ ispunjava neke moje važne kriterije

  • Daje pozitivan odgovor na pitanje treba li mi olovka i papir da prepišem pokoju rečenicu iz knjige koju čitam. Ima dosta takvih rečenica koje su kratke i slikovite. Aforizmi pojašnjavaju lik i situaciju u kojoj se nalazi i daruju nam zrnce znanja.
  • Znanja? Da to je moj drugi važni kriterij: uči li me ova knjiga? Da, uči me i podsjeća na važne stvari u životu – o krizi i kako je se može iskoristiti za napredak u psihoterapiji, o važnosti biblioterapije, o tome kako nije strašno liječiti se u bolnici na kraju grada kad se liječiš na pravi način.
  • Osim što mi knjiga govori što trebam zapisati i naučiti, važno mi je da mi to govori na zanimljiv način, da me motivira i zabavi prostirući ispred mene šarenu dugu emocija, nadu u ljubav koja u ovoj knjizi u kontrastu s tragičnim likom postaje još važnija i svijetli kao krijesnice u mraku.
  • Moj je kriterij i da knjiga ne bude samo za uski krug stručnjaka niti samo za one koji se žele zabaviti, ili pak za neke koji tragaju za odgovorom na neko svoje (nepostavljeno) pitanje. Ova knjiga će biti zanimljiva mnogim ženama i muškarcima koji žele bolje razumjeti sebe i onaj drugi spol bez da taj drugi spol shvaćaju kao drugotni.

Svoje poruke autorica šalje pričajući nam priče o četiri junakinje u kojima se prepoznaju četiri arhetipa (saboter, prostitutka, žrtva i dijete) i time daje intrigantni okvir svoga romana.

Četiri glavna lika Marlena, Jasna, Ana i Katja se kroz svoje liječenje otvaraju sebi, jedna drugoj i nama : spoznajom vlastite boli i uloge u toj boli te traženjem vlastite odgovornosti. Žurimo se pročitati cijelu knjigu da bismo što prije doznali o njihovim obiteljima i podrijetlu, tražimo uzroke propadanja, tragamo za glavnim emocionalnim problemom, doznajemo o vrsti štake kojom su taj problem pokušavale riješiti prije nego što su došle u psihijatrijsku ustanovu.

Slikovito prikazane i različitim načinom govora, svaka ima svoj stil, različite,a iste: „Sve smo mi iste. Superjunakinje dovedene do ruba svoje snage. Do zida, konca ili strmine i bezizlaznog padanja u mrak.“ – Tako opisuju svoju krizu. I zaista, „nisu valjda došle u ludaru da se naspavaju?!“ Nego, zašto?
„Pisanjem ćete se osloboditi suvišnih misli i prenijet ćete ih na papir. Kada ih uspijete odvojiti od sebe,tamo će i ostati. Na papiru. A do tada, pišite.“ kaže im njihov liječnik, „bez rogova, s malim naočalama i beskrajnim strpljenjem.“

Došle su i radi razgovora u kojima svaka vidi onu drugu jasnije nego sebe. Taj razgovor je često udarac koji se pamti, a zove se suočavanje.

„ Neki ljudi u sukob ulaze s time da vas vrijeđaju, a ne da riješe problem.“

One uče rješavati svoj problem.
Jedna ispisuje svoju tugu. Tjeskobu liječi vježbama disanja. I vježbanjem spoznaje: „ Manje boli ako sebi priznaš da boli.“
„Zaborav ne dolazi sa smrću voljene osobe, već s tugom koja nas zaposjedne i istisne sjećanje na lijepe trenutke koje smo zajedno proživjeli.”
„Svijet se ne urušava radi grešaka, već radi našeg ignoriranja problema koje ne znamo riješiti.“

Jedna je glumila predugo da joj je dobro, lagala sebe, pila da alkoholizmom prekrije laž….
„Boljeli smo se. To je bila ljubav koju sam poznavala. Ali razgovarali nismo.“

„Kako je život krhak, kako smo zanemarili ljudskost i kako je novac postao sve.“

Jedna je manipulirala dramatiziranjem. Sve je moralo biti po njezinom. A sve je bilo, kao i kod ostale tri junakinje, po onome kako to drugi žele. One žive „tamo gdje je sve po njegovom“, tj. sa svojim muškarcima.

Jedna je bila zlostavljano dijete pa su je prebacili u dom; postala je narkomanka i prostitutka „Ostatke razbijenog života uvijek sam skupljala ja. Nekad su to bili dijelovi ogledala, tanjuri ili moji zubi.“

„Naša želja da budemo voljeni jača je od realnosti.“

Sve četiri imaju jedan… problem, a to je da se ne žele zagledati u sebe. Uporno prepričavaju kako su drugi krivi za njihove promašaje Tek kad se zagledaju u ostale tri, pa i u sebe, počinju razumijevati što im se to dogodilo. I počinju se mijenjati iz dana u dan. Svaka od ove četiri bolje razumije problem od one druge tri. Zato je terapijska grupa čarolija, ona se na trenutke pretvara u bajku, toliko je jaka borba između dobra i zla i čini se da će dobro kao i u svakoj bajci pobijediti.

Neki njihovi muškarci pokušavaju ih vratiti na staro, neki su zakasnili, neki su ipak stigli prići na pravi način i u pravom času. Tu su još neki sporedni likovi koje ove žene čuju i uvažavaju samo onda kad počinju slušati sebe: kćeri, sestre, prijateljice. Uz pomoć liječnika i lijekova, psihoterapije koja ih dovodi do spoznaje, a najviše njihovog zajedništva u grupnoj terapiji, one napreduju.

„Nije da on (liječnik) nije mogao dati neki pametan odgovor, ali nije to bila njegova zadaća. On je bio tu da nas vodi i pokaže smjer u kojem ne gledamo.“

Zaista bih trebala prepisati veći dio knjige, ali to za jednu recenzenticu ne bi imalo smisla. Zato evo moje preporuke: uzmite papir i olovku pa svojim rukopisom ispišite vama važne rečenice. Ili otvorite novi dokument na laptopu…

Ukratko: POČNITE ČITATI I PREPISIVATI SAMI.

Glavni likovi, četiri žene i njihovi muškarci držat će vas u napetosti do zadnje stranice i prisiliti da postavite sebi pitanje – sličim li možda ja nekome iz ove priče?!

Autorica: Ljubica Uvodić-Vranić, prof. psihologije