Ljubim da prođete

Razočarana, neraspoložena, sjetna, bolna, vrištim u sebi još od posljednje noći s tobom… Snagu skupljam… Krhotine razuma nižem… Bedeme opet dižem…

Ne mogu dokučiti što se događa, gdje i jesam li pogriješila, popustila sam u jednom trenutku strasti, razum ne slušam.

Znam samo jedno, neću i ne mogu biti jedna od krpa s kojom se briše pod, nisam štraca. Neću i ne mogu biti jedna od dežurnih koja čeka tvoje tople ruke. Neću i ne mogu biti jedna od mnogih za bilo što u našem životu.

Ljuta sam na sebe neopisivo jer sam pustila tebe u svoj život, nisam smjela dopustiti, trebala sam ostati sama uljuljana u svoj mir, čekati njega.

Počelo je…  Je li završilo ili slijedi nastavak? Ne znam, ne razmišljam, samo lovim dah i pokušavam uključiti razum. Mr Savršeni najavljuje dolazak. To me čini nervoznom, sjetnom. Prošla noć je bila drugačija, a hoće li biti sljedećih, ne znam. Instinkt kaže ne i zato sam odlučila oprostiti se od tebe zauvijek, na svoj način. Ti to nećeš ni znati, a zašto bi?

Izvukla sam se iz tvog naručja, gledam tvoje usnulo tijelo, dugo, vitko, spokojno ležiš na postelji poprijeko, prizor koji oduzima dah… Sve je skladno, nježni prsti, snažne ruke, vretenasti mišići nogu, posebno tvoja njegovana stopala… Snažni vrat, izdužena glava, neobrijan, izbrijane glave, muškarac koji drži do sebe, svoga izgleda, odišeš snagom, elegancijom, sigurnosti u sebe… Pršti energija iz tebe… Kao moj mr Savršeni ali plavo izdanje, nemaš njegov šarm i gracioznost, duhovnost, snen pogled pun ljubavi, meke usne. Sličan oblik tijela, čak imaš njegove kirurške prste, njegova nježna stopala, sličan stisak ruke. Sad mi je jasno zašto sam ti se prepustila, zašto te držim u naručju, kao njega nakon iscrpljujućih operacija, dolazio je slomljen… Ne ljubim te u usta, okus mr Savršenoga stoji.

Hodam po sobi, i ne skidam pogled s tebe, ravnomjerno dišeš, opustio si se, titrajuća, prigušena svjetlost ocrtava čvrste mišiće, tetovaže kojima si prekriven, zagledam svaku ponaosob.. Ne mirna sam, a ne znam zašto.

Instinkt mi kaže da je kraj i vrijeme za rastanak.

Žena osjeti drugu ženu. Žena osjeti i pomisao na drugu ženu, žena jednostavno nanjuši svaku misao na drugu ženu.

Tvoj dolazak, ulazak u sobu, pokreti, sve je samo pojačavalo moje šesto čulo da sam u pravu. Bio si nesiguran, unio si nestrpljenje i nemir u mene.

Promijenila sam se za kratko vrijeme. Tvoj pristup, ophođenje, pažnja su me prodrmali iz temelja. Izbacio si me iz kolotečine, nametnuo si se da sam samo o tebi sve vrijeme razmišljala između kontaktiranja. A baš ništa kao alternativu i podršku ponudio nisi, čak ni neki kontinuitet viđanja. Nisam pitala, jer nikad ne pitam, zašto bih sada? Ja znam kome pripadam, to se promijeniti nikad neće.

Iz mračnog ugla sobe promatram jer sam svjesna da je kraj, tražim način kako da akumuliram snagu za dalje, pitam se a što je to dalje? Zašto ne zadržim muškarca svojih snova kraj sebe? Zašto sam ga s rezervom primila i laganim tušem počela hladiti da ode? Mr Savršeni stoji u meni, naša budućnost je zapečaćena na neko vrijeme, eto mi sad prilika imati savršenu kopiju. Hodam po sobi, misli vrludaju.

Opraštam se na neki poseban način, nikada tako nisam zamišljala kraj, lagano, mazno, polusneno, prilazim ti, liježem kraj tebe, dodirujem cijelim tijelom, potom opet ustajem, hodam, nemir u meni…  Gasim plamen jer ne želim da ga oluja ugasi…

Dodirujem te tek vrhovima usana, polako spuštam vrele poljupce, ljubim i jagodicama dodirujem te posvuda… Mazno, nježno, ne reagiraš, da li te san ulovio ili si i ti bio svjestan kraja… On je uvijek reagirao, a ti si spokojan…

„Zbogom“, tiho šapućem, u sebi ponavljam… Nije to sve vrijedno mojih neprekidnih misli. Nije baš išta vrijedno ijedne moje suze, niti uzdaha, zbogom na vrijeme, dok se žar nije usijala. Zbogom, dok se mogu kontrolirati, dok mogu sve sasjeći, dok  mogu dihati, dok mogu živjeti, dok mogu malene rane vidati. Ožiljci me podsjećaju na moju ranjivost. Brazde godinama urezivane sam zaliječila, ne smijem si dozvoliti put koji sam prošla s mr Savršenim.

Hodam i opraštam se, hodam i zavrtjelo mi se u glavi. Cijela soba je postala tijesna. Sjedam na stolicu nasuprot postelje i promatram kako spavaš, ravnomjerno dišeš…

On me nikada nije ispuštao iz svojih ruku…

Autor: Lily Laum
još priča na: http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994