Lonely Boy: Neodlučnost je grozna, ali relativno nevažna

relativno

“Za mene ne postoji gora osobina od neodlučnosti“, tvrdi Drama Queen. I ne mogu se ne složiti. Sam pojam “neodlučnost“ sa sobom nosi osjećaj težine, neugode, čak i turobnosti. Ima li u toj riječi išta pozitivno uopće? Ipak, kako jedan od mojih najbližih prijatelja voli reći – “generalno“ je prisustvo prekomjerne, natprosječne neodlučnosti u životu totalna banana.

Može li se uopće biti prosječno neodlučan? Ne može, barem mislim. Onda si običan. Normalan, valjda. Tek kad odeš u krajnost s tom svojom iritantnom neodlučnosti, e tek onda ljudi podignu prst, upru u tebe i kažu: “Vidi ga što je jebeno neodlučan! Živcira me!”

Vjerujem da je na to Drama Q. i mislila. A onda opet, spomenula je kako joj je jedna osoba jednom rekla da će kad tad “nadrljati zbog svojih eksplozivnih, brzopoteznih odluka“ koje je navodno ta osoba osjetila na svojoj koži. Kao ono, ponaša se suviše ishitreno. Dramo, sva si u krajnostima.

Relativno sam zlatna sredina

Ja sam zapravo čovjek sredine. Možda najgluplje, najzatupljujuće, najneproduktivnije i najtužnije mjesto na kojem čovjek može biti, ali tako je. Nije me to bogzna kamo odvelo, ali opet – ne mogu reći da me nešto posebno i sjebalo. Ne volim ishitrenost, ne volim žurbu, ne volim “nabrijanost“ niti natprosječnu, nazovimo ju, kontrolu.

Ako se želim okrenuti par puta ili 600 puta, kako to sarkastično napominje DQ, pusti me. Ili nemoj. Ipak, mislim da ću više očekivati da me shvatiš zašto se okrećem toliko (dobro, 600 je stvarno previše, goni ga ako je tako) nego da ćeš me napadati zbog neodlučnosti. Šišaš “neodlučnost“ ako je samo jednom ili tek svako toliko. Možda nemam šanse kod DQ, ali volim misliti da ću ipak naletiti na neku koja će biti toliko strpljiva. Romantik. Nisam, samo si ponekad i ja ponovim onu “puno je riba u moru“. Znam što hoću i tu sam vrlo odlučan.

Klišej na klišeju

relativno

Nedavno sam bio u društvu u kojem se razvila priča o “današnjim muškarcima“, njihovom pristupu ženama, banalnim situacijama vani, začecima odnosa (kakvih god) i sl. Pričamo mi, gledam ja prijatelja prekoputa i obojica nekako kolutamo na sve što čujemo. Ne kažem da smo nas dvojica najpametniji na svijetu, ali heeej. Dosta više o klišejima, generalizaciji, “stigmama“. Pa otkud to?? Iz iskustva? Klišeja je doista na obje strane. To mislim svi znamo.

Zbog čega smo onda tako otvoreni pribjeći klišejima i gledanju problema na drugoj strani? Ne kažem ja tebi sad (tebi koji/a ovo čitaš) da ti si isključivi krivac. Naravno da sranja ima, međutim kao što je sigurno da “Sam u kući tijekom novogodišnjih praznika“ nema dodirnih točaka s ljubavi, ljudskim odnosima, zavođenjem, barenjem ili seksom, tako je sigurno da problem gotovo uvijek polazi od tebe samog. Što je vrlo pozitivna i nadahnjujuća spoznaja jer to znači da ti je i rješenje lako dokučivo. Sve je u tvojim rukama pa čak, majku mu, kad si i toliko opijen ljubavlju da ne možeš razmišljati ili hodati normalno. Tko je uopće vidio biti zaljubljen i voljeti, a biti na miru pet jebenih sekundi?

To je moje iskustvo barem. Život ti samo donese ono što ti treba ili što u datom trenutku zaslužuješ, rekla bi moja dobra prijateljica Maya, koja sipa iz rukava i kosa joj je plava i baš je prava… lava.

Neodlučnost… mislim, grozota, eto, ali relativno nebitna stvar. Sve dok se ne dogodi tebi.