Lonely Boy: Pričajmo malo o meni

lonely boy

Ne znam koliko ste pratili moje dosadašnje kolumne (ako niste, užasno puno ste propustili), ali ja imam jednu šeficu. E, a uz nju, postoji i ta jedna druga kolegica, urednica ovog portala (pa mi je i ona dio vremena šefica). I njih dvije se našle svakodnevno me podsjećati da moram napisati nešto novo.

Priznajem, osjećao sam se baš dobro. Popularno, “željeno”, imao sam osjećaj da se moj rad cijeni. Tražio sam povišicu, postavio neke uvjete, ali sam ubrzo grubo prizemljen. Onda sam, opet priznajem, malo frktao nosom, glumio “uvrijednjakovića”, a zapravo… nisam znao o čemu pisati.

Psiholog? Zašto ne?

Sramota za jednog “kolumnistu”, ali prije svega intelektualca – ne znati o čemu pisati. A tema kamo god okreneš glavu: kulturni život; društveni život, individualni i socio-psihološki vrtlozi mladih, ljudska uživancija/dekadencija tijekom blagdana, romantika – uzrok i posljedice, seks – uzrok i posljedice, ljubavne veze – posljedice, fetiši – uzrok i povremene posljedice, brak… pojma nemam, posljedice valjda, zdravlje – pušenje i alkohol, klima – sunce i opet “vruće nam je” 5 dana prije Božića i tako dalje.

I vjerojatno bi i sada došli do zaključka “pojma-ti-frajeru-nemaš-o-čemu-želiš-pisati”, ali to nije točno. Stvar je u tome što se još uvijek borim sa “svjetlima reflektora”. Nije mi prirodno pisati o nečemu, bilo čemu pa i bedastoćama i onda gledati to kako se objavljuje na portalu, Facebooku. Previše čovjek razmišlja o stvarima koje će napisati pa se pitam – je li ovo uopće iskreno ili su stvarno čiste bedastoće?

Shvaćam da su moje dosadašnje kolumne definitivno “prebedaste” da bi se o njima razmišljalo na taj način, ali eto – potaklo me na razmišljanje. Zašto pišem?

Vjerovali ili ne, tek sad shvatih moć pisanja. Pojma nisam imao koliko to može biti oslobađajuće i opuštajuće niti sam mu ikada tako pristupio (dakle: nisam nikada pisao dnevnik ili tako nešto slično). Onda sam, shvativši ovo, došao na ideju da se javim nekom psihologu. Zašto ne? Pa i to je sigurno jednako opuštajuće, a Bog zna da nam svima dobro dođe razgovor.

Smisao života

Poznajem nekoliko ljudi koji često idu psiholozima. Kažu da je to zapravo veoma poseban osjećaj. Teško je baš pretpostaviti da se čovjek tamo “opušta”, ali opet, navodno, ima nešto fenomenalno opuštajuće kada nepoznatoj osobi prepričavate svoje probleme. Dileme. Ili jednostavno svoj život. Pojedine segmente života. Pojedine segmente problema.

I shvatio sam da sam, prilično glupo i nezrelo, “pokupio” nekakvo mišljenje da je razgovor s psihologom (ili psihijatrom) samo za one stvarno sje… ljude. Malo sutra. Iskreno, na temelju svega što su mi ljudi pričali o tome, da mogu ponovno na fakultet upisao bih baš psihologiju. I bavio se ljudima. Najbolja stvar na svijetu. Kako kaže jedna moja dobra prijateljica (nazovimo ju Maya): “Smisao života su ljudi s kojima ga dijeliš jer ništa te na svijetu ne može toliko puta iznova iznenaditi kao druga osoba.”

Prekrasno. Ova rečenica je totalno opuštajuća. I motivirajuća. Zamislite da vam psiholog jednom ili više puta tjedno kaže takvu jednu rečenicu. A oni ih ziher “sipaju” iz rukava. Odnosno ne, ovakve izjave “sipa” samo Maya. Psiholozi to vjerojatno malo modificiraju i primjene na vaše individualno stanje uma. Zar to nije prekul?

Uglavnom, mislim da ću si dogovoriti termin kod psihologa i porazgovarati o tom svom strahu od “reflektora”. Za početak. Onako… krenuti sa zapravo benignom temom, pa kamo stignemo.

P.S. Nije “blagdanska tema”, ali svejedno vam svima sretan Božić i Nova Godina!!!!