Skriven između čudesnih planina države Laos, smjestio se Luang Prabang, grad s UNESCO-vog popisa svjetske baštine. Priroda koja okružuje grad jednostavno je zapanjujuća. Rijeke Mekong i Khan grle grad, baš kao i planine koje ga okružuju. Sam grad je topao i čaroban, a neiskvarenost ljudi jednostavno dira dušu.
Prvu noć odlučila sam provesti na jednoj od gradskih noćnih tržnica. Smatram da je najbolji način za doživjeti neki grad, otići na gradsku tržnicu. Bez obzira radi li se o hrani, odjeći, začinima, rukotvorinama ili nakitu, tržnice pružaju najbolju sliku grada i onoga što on zbilja jest. Naučiš kakvi su ljudi, lokalni proizvodi, a možeš čuti neke zanimljive priče i upoznati zanimljive ljude. Život se događa upravo tamo.
Izrađujte narukvice, ne bombe
Šetajući po noćnoj tržnici spazila sam stariji par koji me duboko ganuo. Prodavali su žlice i narukvice, ali priča iza toga bila je nevjerojatna. Na štandu, pored njihovih stvari, stajao je natpis “Ove narukvice su jednom bile bombe. Mi izrađujemo narukvice, ne ratujemo. Naše narukvice izrađene su od aluminija koji je jednom bio dio aviona ili bombe bačene na našu provinciju tijekom rata. Nakon rata, netko nas je naučio što učiniti s bombama koje su nam uništile živote. Počeli smo izrađivati žlice, a nedavno i prekrasne narukvice. Dajemo novi, dublji smisao tim bombama i pokušavamo izbjegnuti siromaštvo. Hvala vam na podršci.” Prema tome ljudi: IZRAĐUJTE NARUKVICE, NE RATUJTE!
Idući dan prošetala sam gradom. Sjedeći pored prekrasne rijeke Mekong upoznala sam mladu ženu. Rekla mi je da je nedavno rodila i da ne može raditi. Njena obitelj je daleko i ne može joj pomoći, no ona je ipak bila sretna što može provesti neko vrijeme pored rijeke i upoznati nekoga novog. Dala mi je preporuku što dalje raditi i vidjeti, pa sam završila u gradskoj knjižnici.
Grupica djece trčala je uokolo jer su bili na pauzi od nastave. S obzirom da većina djece, zbog siromaštva, nema priliku ni držati knjigu u ruci, donacije knjižnici su i više nego dobrodošle. Spazila sam grupu 6-ogodišnjih dječaka kako šapuću i “kuju” nekakav plan, pa sam išla istražiti o čemu se radi. Naime, ulovili su guštera i htjeli ga baciti u dvorište gdje su se igrale djevojčice. Prije no što su to učinili, pozirali su mi kao da sam najpoznatiji fotograf na svijetu. Iako komunikacija s lokalnim stanovništvom zbog jezika može biti otežana, super mi je povezanost koju možeš ostvariti s djecom. Ne trebaš znati jezik, pokreti i smijeh kažu više od tisuću riječi. I tako sam se s dječacima povezala više nego sa mnogima koji govore isti jezik kao i ja.
Iskrena želja za ponovnim susretom
Na vrhu planine Phousi dogodila mi se još jedna nevjerojatna stvar. Nakon što sam detaljno proučila stotinu zlatnih Buda, vidjela sam grupu mladih dečki kako me promatraju iz male kućice na drvetu. Nasmijala sam se, prošla pored kućice i tada se jedan od njih proderao: “Odakle si?”. Njegov engleski je bio fantastičan. Oni su bili svećenici iz različitih dijelova Laosa, te su ovdje došli voditi religiozan i jednostavan život na vrhu planine. Dečko s kojim sam pričala ima 16 godina i u slobodno vrijeme odlazi u knjižnicu učiti engleski. Nije znao gdje je Hrvatska pa me pitao koliko vremena treba do tamo. “Ako imaš direktan let može trajati oko 13 sati”, rekla sam. Laknulo mu je: “Ok pa to nije tako daleko. Nama treba 12 sati da dođemo do Vientianea, glavnog grada”, rekao je. Za one koji ne znaju, udaljenost između Lunag Prabanga i Vientianea je samo 300 km, no zbog loših uvjeta na cestama vožnja autobusom traje i do 12 sati.
Njegov je odgovor bio toliko iskren i neiskvaren. Ispitivao me o mojoj zemlji, putovanjima i životu te zamolio da se sastanemo idući dan, na vrhu planine u zoru, kako bi nastavili razgovor. Nismo razmjenili kontakte; Facebook, Skype, Whatsapp ili broj mobitela. To je bilo ništa drugo no usmeni dogovor i iskrena želja za ponovnim susretom, a snaga toga je veća od bilo koje virtualne poruke.
U želji da svjedočim ostatku magije Luang Prabanga, idući dan sam se probudila u 5 ujutro. Postoji tradicionalna ceremonija “Morning Alms (Tak Bat)”, odnosno “jutarnji milodar”. Budistički svećenici svakog jutra izlaze iz svojih hramova te hodaju u redu, počevši s najstarijim prema najmlađem. Svaki na ramenima nosi viseću zdjelu. Ljudi ih čekaju klečeći na ulicama, pognute glave i svakom svećeniku daju komadić hrane. Bilo to par zrna riže ili pak banana, ljudi imaju neku sitnicu za svakog od njih. Jedna starija žena klečala je, a ispred nje stajala je prazna zdjela. Ceremonija joj je očito bila važna, ali nije imala hrane koju bi mogla podijeliti sa svećenicima. Tako je svaki svećenik, prošavši pored nje, uzeo komadić iz svoje zdjele i stavio u njenu. U tom trenutku Luang Prabang više nije bio samo prekrasan, bio je human. Humaniji od bilo čega čemu sam svjedočila u dugo vremena.
Autor: Nika Bogdanić
Fotke preuzete s http://nikabogdanic.wordpress.com/
You must be logged in to post a comment Login