Lucrezia B.: Ljudska zloba ili zlobica?

Evo nas u adventskom raspoloženju i sve što vidite i na TV i oko vas uglavnom su razdragana lica, planiraju se zimovanja, dočeci Nove, tulumi, kupuju pokloni i sve izgleda potpuno idilično. No je li to baš cijela istina? Ovih sam se dana nekoliko puta susrela s ljudskom zlobom, zlobicom i okrutnošću. Ne mogu shvatiti što je to u ljudima da ih navodi na takvo ponašanje.

Trgom je neku večer jedva hodala starica iskrivljene kralježnice i prosila. Dovoljno je vidjeti taj tužni pogled i shvatiti da se ne radi o zdravim ljudima koji  si zamotaju ruku ili nogu i glumataju nego da je ovo istinski tužna žena.

Baš me to pogodilo, a još više rastužila hrpa pubertetlija koja  se bakici cerekala i prstom prezrivo pokazivala na nju. Pa kako ti roditelji odgajaju te napuhane klince, ako ih uopće odgajaju? Ili ih odgaja kino, play station i hrpe love koju im roditelji daju samo da ih ostave na miru?

Na FB se već nekoliko dana vrte fotke unakaženih pasa koje, hm, koje li slučajnosti, muče draga dječica. Pa dobro, koji je to „mind set“ da svjesno nanosiš bol i patnju životinji? I pri tome uživaš? Da , da znam to se zove sadizam i spada u dijagnoze, no ovo su mladi ljudi? Je li baš za sve kriva televizija? Sumnjam, jer ako kod kuće nisu s agresivnim roditeljima zašto bi oni imali tolike doze agresije? U nekoj fazi odrastanja fora je ispasti frajer pred curicama i zbog toga se ponekad baš rade nevjerojatno glupe stvari, no ovo prelazi kategoriju nestašluka zar ne?

pas 2

No, da ne biste pomislili da zlobica i okrutnost caruju samo u dječjim dušama i u odraslima se skrivaju iste osobine. Prije nekoliko dana zaustavio me policajac na parkingu i zaustavila sam se sa strane. Nekoliko metara dalje od mog auta stajala su dva muškarca u zlatnim godinama i jedan od njih se baš zadovoljno cerio. Dobacio je „kao usput“, no dovoljno glasno da mogu čuti, „Eh, tko ženama dozvoli da voze auto“, pogleda me i poviče: „Kaj je nisi vidjela strelicu, kaj si glupa, a voziš?“. Gledala sam ga izbezumljeno i nisam mogla vjerovati da me nepoznati čovjek napada. Na moj miran odgovor da ne razumijem zašto mi se obraća napao me baš žestoko kako mu se usudim odgovoriti, da ženama ne treba dati da odgovaraju, što se ja imam javljati kad sam napravila prekršaj i nije mi baš bilo svejedno, samo sam gledala hoće li ovo prijeći u fizički obračun.

Naravno da je taj „mužjak“ nečiji suprug i možda i roditelj, osim ako ne nosi  vjenčani prsten iz hobija. Baš se pitam iživljava li se tako i kod kuće i  je li možda i jedno od njegove djece mali sadistić sa svim predispozicijama da sutra muči ljude ili životinje?

Mogla bih ovako nastaviti pisati do prekosutra, no nadam se da sam vas potaknula na razmišljanje trebamo li biti zlobni i pakosni ili pomoći ljudima i osjećati se baš dobro i vrijedno. Isto tako, današnja okrutna djeca sutra će biti okrutni odrasli ljudi, možemo li nešto poduzeti da se to ne dogodi?

Sretne blagdane želi vam Lucrezia B.