Lucrezia B.: Pedesete su nove četrdesete

Baš je zgodno malo „prošetati“ po stavovima koji nam se s godinama mijenjaju. Kad sam bila djevojčica i netko bi imao 40 godina to mi je zvučalo kao kraj života i faza mirovine. Imala sam 13 godina stariju sestru koja bi me uvijek vodila sa sobom, na čemu ću joj uvijek biti zahvalna. Tako sam kao klinka uživala na rock koncertima,  išla na klizanje gdje su bili 20 godišnjaci i bila sam si „jako važna“. Ti 20-godišnjaci tada su mi izgledali kao „vrh zrelosti“ i „odraslosti“. No, sjetim li se sebe u dvadesetim godinama, iskreno ne bih se tamo ponovno vraćala ni pod prijetnjom opakom kaznom ! Tada su ogromni životni problemi bili kako privući nekog opakog komada, kako što bolje položiti ispite i zabavljati se.

Neopazice i na vrhovima prstiju stigle su i 30-e. To je već bilo doba poslova i u njima sam se sasvim dobro osjećala, ako zanemarimo pretjeranu osjetljivost i neizmjernu ambiciju. Radila sam po 16 sati dnevno i po nekoliko poslova i dokazivala se, kako sebi, tako i ljudima oko sebe. Bilo mi je strašno važno što netko misli o meni i za lijepu riječ bi dala sve na svijetu.

posao u marketingu

To je bilo i doba završavanja fakulteta, promišljanja o životnim putevima, a tada sam željela sve i odmah, pa makar to značilo i da ću krenuti „glavom kroz zid“.  No, te godine bile su i početak mog otkrivanja same sebe, razmišljanja o smislu života, stjecanju  prijatelja i „prijatelja“, jer to mi je bilo u neku ruku mjerilo mog vlastitog uspjeha. Nije bilo važno čak niti ako su me „prijatelji“ iskorištavali i ovo je zapravo bilo razdoblje kad sam često „išla protiv sebe“, odnosno često radila stvari koje nisam baš željela samo da bih drugima ugodila. U četrdesetima ozbiljno sam počela raditi na sebi, okupljati krug ljudi sa sličnim interesima i uživati punim plućima.

I malo po malo stigle su i pedesete. Često sam slušala o „strašnoj perimenopauzi“ pa još „strašnijoj menopauzi s ogromnim zubima“ koja svim ženama zagorčava život i čini ga gotovo nepodnošljivim jer se znoje i izgledaju poluludo, stalno su u depresiji, vrište na članove obitelji i napadaju ih nemilosrdno kile koje se, kao prava neman, lijepe na dijelove tijela na koje baš i ne bi trebale…

belly-2354_1920

No, moje je iskustvo potpuno drugačije. Upravo sam u razdoblju menopauze, imam više energije nego ikad, imala sam valunge no što onda, smijala sam se svakom napadu znojenja i uz šalu ih i ispratila da se više nikad ne vrate. Ne vrištim na ljude oko sebe, a kilice su se malo nataložile, ali zbog finih čokoladica i ostalih slatkiša, a ne zbog „nemani zvane menopauza“.

No, ovo mi je životno doba donijelo toliko toga dobroga da mi je full žao što te dobre stvari nisu došle i ranije. Vrlo vrlo rijetko se živciram, ne družim se s ljudima koji mi ne odgovaraju, uopće me nije briga što drugi misle o meni, naučila sam voljeti sebe i puno se smijem. Imam li borice? Imam naravno, ali to su „borice mudrice“. Ako mi se nešto ne da onda to ne radim i boli me briga što će netko reći. Slušam sebe i radim ono što me veseli. I dalje idem prema svom cilju i neću odustati. Ponekad se umorim od ljudi i tada se povučem u svoj „brlog“ i uživam u čitanju knjiga i pisanju i nemam potrebu nikome to objašnjavati.

sretna zena

Više nemam potrebu sve oko sebe kontrolirati niti biti savršena jer to ionako ne mogu. Usklađujem se s ritmom svog života, a nikad tuđeg. Na kraju svakog dana razmišljam o lijepim stvarima koje su mi se dogodile, no zahvalna sam i na onome manje lijepome što je dio života i na čemu učim. Naučila sam da ne mogu uvijek sve razumjeti, niti da mogu uvijek pronaći sve odgovore na svoja pitanja. Nemam pojma što će se sutra dogoditi, no veselim se jer znam da će u svakom danu biti barem nešto lijepo. Predivno je što mogu biti ono što jesam i ne moram glumiti ni pred kime kako bih nešto postigla.

Vjerujem da se dobro vraća dobrim, a moj je prioritet u mojim pedesetima biti svoja, sretna i autentična.

Fokusiram se na sada i ovdje i nastojim svakim danom biti sve bolji čovjek koji će ostaviti trag.

Vaša Lucrezia B.