Lucrezia B.: Treba li oprostiti?

Sjećate li se kad biste se u djetinjstvu posvadili s prijateljem ili prijateljicom, došli doma ljuti pa vam je mama rekla da se morate pomiriti? Nekad roditelji i iniciraju dječja pomirenja i nakon toga se djeca opet sretno igraju pa i sretno ponovno posvade.

Je li isto tako jednostavno oprostiti kad ste odrasli? Možda bi i bilo da se između vas i opraštanja nije kao stup izdigao dragi nam EGO. „Ma da se ne bi ja ispričala, pa imam pravo“, „ Uf, koji luđak, pa kaj si on misli“ kao da vam poput svrdla šeće po mozgu. Ako vam je i palo na trenutak na pamet da biste se možda ipak mogli ispričati, taj nevidljivi vrag već vam skače po mozgu i pjeva – „Si normalna, da se ne bi ispričala, nek’ pati“. I tako ostajete u začaranom krugu, vrijeme prolazi, a vi se nakon nekog vremena niti ne sjećate zašto ste se zapravo bili naljutili.

No, pravo je pitanje osjećate li se dobro kad se ljuti na nekoga? Ili biste se bolje osjećali da oprostite? Teško je reći, ali ljutnja ustvari ne donosi ništa dobro, stalno vas podsjeća na neku nemilu situaciju i zapravo na kraju počinjete još malo po malo dodavati „mesa“ u priču i ono što se dogodilo pa ta svađica preraste u vašoj glavi u sukob svjetskih razmjera.

Treba li oprostiti i ako doista nismo krivi? Zbog svog mira prije svega? Ili treba inzistirati na ispričavanju pa premda vas to koštalo i lijepog prijateljstva? Ljudi koji su uspjeli zauzdati svoj ego i spremni su se ispričati bez obzira bili oni „krivi“ ili ne kažu da se nakon one lijepe jednostavne riječi OPROSTI sjajno osjećaju i da im zapravo nije niti važno jesu li oni uzrok svađe ili druga strana.

Međuljudski odnosi uvijek su bili i bit će zauvijek vrlo složeni jer svi smo različiti i razmišljamo iz vlastitog „point of view“, no znači li to da smo baš uvijek i u pravu? Donosi li ljutnja bilo što dobro? A opraštanje? Naime, čim čuju riječ oprosti, pa makar i u Gibonnijevoj pjesmi, ljudi odmah imaju mekši izraz lica i teško se mogu nastaviti ljutiti. Neću nikad zaboraviti jedan osjećaj izdaje. Naime moja nekadašnja frendica potajno se javila mom udvaraču, našla s njim i danas su u braku i imaju prekrasnu djevojčicu. Ljutila sam se na nju, ne zbog frajera kojeg nisam dobro niti poznavala, nego zato što mi je sve to skrivala, no dobro možda malo i zbog frajera.

Srele smo se pred neku godinu, ona se ispričala i super smo prijateljice, jedino me on izbjegava u velikom luku, iako bespotrebno, jer sve ono dobro što se događa ljudima koji su mi dragi neizmjerno me veseli. Na koncu mi je bilo žao što sam ju ekspresno izbacila iz svog života, ali nisam se htjela prva javiti, pa ipak je „zgrabila“ mog udvarača. No, to je toliko nebitno, jer da sam ranije popustila, sudjelovala bih u njezinoj sreći .

I zato danas ponekad kažem Oprosti, čak i kad sam 200% sigurna da nisam kriva za nešto i da sam bez ikakvog razloga „osuđena na lomaču“ jer znam kolika je snaga te malene riječi i koliko donosi otpuštanja, sreće i novih priča.

Oprostite i vi i nastavite koračati kroz život bez nepotrebnih tereta!

Voli Vas i oprašta Lucrezia B.