Mama… Uvijek mama…

Neko jutro sam se uvukla mami u krevet. Privinula se uz nju i zagrlila sam je onako s leđa, kao što je ona nekad davno grlila mene dok sam još bila dijete.

Nemam baš neku tu ludu naviku da se s 40 i kusur godina uvlačim mami u krevet, ali u tom času, gledajući je pokrivenu do ušiju kako mirno spava, tako me je ono nešto iznutra natjeralo da se nježno i tiho privinem uz mamu i odrijemam s njom još minutu vraćajući se tako u rano i bezbrižno djetinjstvo.

Dok sam tako ležala sklupčana, vidjela sam pored sebe fizički jednu sitnu ženicu, a ustvari jednu tako veliku osobu u mojim očima – gledala sam samo jednu Mamu.

Proučavala sam njene crte lice, misleći kako ima lijepe crte lica i kako joj je koža njegovana za njene ipak ne tako mlade godine.Gledala sam njene sklopljene oči razmišljajući koliko li je samo znala plakati i one njene bore smijalice koje su se već poprilično poredale oko očiju.

Gledala sam njeno naborano čelo pritom razmišljajući kako je i moj dobar dio tih bora, i ja sam svojom prgavošću i tvrdoglavošću ostavila svoj vječni potpis na njenom čelu.

Na trenutak je otvorila oči i začuđeno me pogledala svojim sanjivim pogledom. Zna i ona sama da nisam baš tip od nekih prevelikih iskazivanja emocija, tko me neće znati bolje od vlastite mame?

Zagrlila je i ona mene.

Osjetila sam tu njenu toplinu, istovremenu ljubav i bol. Osjećam iz tog njenog zagrljaja da je stara, da je ostarila, osjećam da je više umorna od života i da me sada treba kao što sam i ja nekad davno dok sam još bila dijete trebala nju.

Zanimljivo je kako se uloge u životu promijene…

Ležeći tako privijena uz mamu, imala sam osjećaj da sam opet ona mala djevojčica bez brige i bez pameti, ona mala prgava curica u sigurnoj luci dobro zaštićenoj majčinim zagrljajem.

Ponovo sam probudila u sebi onaj zatomljeni osjećaj malog i uplašenog djeteta kojem treba puno ljubavi, topline i roditeljske brige.

Opet sam probudila u sebi onaj osjećaj pripadnosti, onaj neki već davno zaboravljen blagoslov da imam mamu. da, još uvijek imam mamu.

Gledajući je tako, razmišljala sam kako sam sretna, kako nisam sama na ovom svijetu, imam mamu. Tatu sam ne tako davno izgubila, ostala mi je još mama. Kakva istovremeno teška i oslobađajuća spoznaja, još mi je samo mama ostala.

Krenule su mi suze, jedna za drugom.

Osvijestila sam misao da jednom neću više imati niti mamu i da ću ostati sama. Iako, nikad nisi sam na ovom svijetu, uvijek imaš nekog, imaš dijete, partnera, prijatelje, poznanike ali jednom kad ostaneš bez roditelja onda stvarno kao da odjednom ostaneš sam prepušten sam sebi, i kao da odjednom više nisi ničije dijete, uopće nije bitno da li imaš 5, 15, 20 ili 50 godina.