Već sam vam rekla kako ovaj grad nije samo grad, nekad me podsjeća na umiljatog, usnulog psa, a nekad se pretvara u antropomorfnu zagonetku. Iako sam se razvezla o proljeću koje i vremenska prognoza opako najavljuje, posljednja dva dana Lisabon se prilagođava karnevalskoj atmosferi i vrlo vješto maskira u jesenju odoru. Do te mjere da je opet ono podlo curenje sivila između gusto zbijenih sitnih i upornih kapi kiše, gradom proširilo surovu atmosferu filma Ljilja 4ever (ne preporučujem gledati u teškim danima). Možda su se samo svi Londoni svijeta obrušili na Lisabon koji slovi za europski grad s najviše sunca. Možda je to samo još jedna teorija zavjere, ili pak Lisboete dobro lažu. Možda zbilja imaju kratkotrajno pamćenje, jer već sam ih par puta ulovila u laži; u 11. i 12. mjesecu su mi, naime, svi pričali o tom kišnom tromjesečnom periodu prošle godine koji više nitko nije mogao podnijeti.
Dramaturgija tog davnog-minulog zimsko-proljetnog vremenskog fijaska već je poprimala mitološke konture dok neki dan nisam čula jedan glas koji je pak ovogodišnju kišu proglasio epohalnom, nepodnošljivom i ovako nikad upamćenom. Bila sam uvjerena da se radi o nesporazumu i mom nesavršenom portugalskom, ali, ne, ne, NE, čini se da se i oko ove kiše počinju plesti dramski scenariji.
E pa, dragi moji Portugalci, mislim da je vrijeme da priznate da ovdje postoji kišna sezona u kojoj od vlage i vjetra pate ljudi, kuće i ljudi u tim kućama! Zbilja je nevjerojatna ta amnezija koja nastupa s dolaskom sunca i visokim temperaturama. Još je nevjerojatnija izdržljivost ovih ljudi. Jer, iako se čini da im je tragika jedan od načina preživljavanja, vjerujem na riječ da su ljeta ovdje paklena.
A one kuće koje pak ‘nisu namjenjene zimi, jer je ona kratka, pa se onda mi stisnemo i preživimo ta tri mjeseca’ očito nisu niti za ljeto, jer da jesu, mislim da ne bi pričali o npr. spavanju s mokrim ručnicima i slično. Kako god da bilo, očito je strpljenje Portugalaca, baš kao i Andrićevih Travničana, uvijek za jedan dan dulje od ovih vremenskih oscilacija.
(Nigde se čovek ne može sakriti od buke i šuma tih voda ni zaštititi od studeni i vlage koje iz njih biju, jer prodiru u sobe i dopiru u postelje. I svako živo telo brani se još samo svojom sopstvenom toplinom, i kamen u zidu znoji se hladnim znojem, i drvo postaje klizavo i krto… Domaći ljudi, navikli i otvrdli, podnose sve to, održavaju se, hrane i greju po nagonu i iskustvu, svaki prema svojim moćima i navikama i sredstvima svoga stanja i društvenog položaja… Bogat svet (…) greje ruke na zelenim lončićima zemljanih furuna i čeka, sa strpljenjem koje je uvek za jedan dan duže od najduže zime i nepogode…)
Meni su nepodnošljive. Izazivaju mučnine i rađaju bića s čudnim idejama u mojoj glavi. No, barem istovremeno olakšavaju priču oko mog odlaska. Sve je u oscilacijama ovih dana, od pramca do krme prevaljuju se i sudaraju sunce i oblaci, odlasci prijatelja i dolasci novih duša i nove – sada već stare navike s iznenađenjima koje ih dovode u pitanja. Možda stvarno treba otići kad je najbolje.
Treba li zbilja upoznati grad do njegove srži? I kako to da kada smo novi uvijek vidimo samo pozitivne primjere, nasmiješene konobare, uljudne taksiste koji se ispričavaju jer nisu stali (iako nije bilo zebre niti semafora), ulice bez psećih izmeta, jeftine kave… Kao u kazalištu za djecu, grad se maskira u ono što naša nevinost u njemu zamišlja i očekuje. Ali s vremenom i grad poželi sići s pozornice, pa mi počinjemo otkrivati i ‘podle’ strane jurećih automobila u uskim zavojima i bezobrazne cijene slastičarske kave (tko mi kriv kad sjedam u švicarsku pasteleriju, gdje očigledno vladaju drugi zakoni, pa umijesto 60 centi kavu naplate 2 eura. Švicarska, kad si u Portugalu, ponašaj se kako normalan puk zapovijeda!).
A kako je kava uvijek i svugdje prava filozofija, tako bih i ovdje mogla o njoj napisati traktat. Iako sam se navikla i počela uživati u njihovim “kavama s mlijekom” (meia de leite – što bi značilo, pola kafa pola mliko), jednostavno nikad neću shvatiti zašto to mlijeko mora biti toliko pregrijano i prekuhano da se od njeg prži jezik, srce i duša moja! Osim toga, zapravo je nemoguće naći “našu” veliku kavu s mlijekom (ova njihova je kao naša bijela), dok je mali makijato sasvim pristojan i duši ugodan (pingado mu je ime – pingo – kapljica (mlijeka)).
Druga stvar koju nikad neću “spontano” prozreti je naručivanje i plaćanje. U većini kafića moraš sam otići do šanka, da bi ju onda ili konobar ili opet ti- sam odnio do stola. Ako je pak “normalna” shema u kojoj si ti gost koji sjedi, a konobar nosi kafu, osoblje sa čuđenjem zna uputiti pogled koji govori – pa sjedni, doći ću te ja poslužiti. Ne znam da li postoji neki natpis vidljiv samo Portugalcima koji govori kako gdje naručivati, ali ja još nisam otkrila kvaku 22 oko naručivanja mojeg duševnog napitka, tako da ziheraški odlazim do šanka. U suprotnom bi mogla provesti 15-tak minuta sjedeći da me apsolutno nitko ne obadaje. Amazing grace, ne? Ali, ovaj traktat želim pošteno zaključiti sa činjenicom o 99 posto pristojnim cijenama; molim lijepo, gdje se još može za 50 centi popiti kava s mlijekom ili još veća njihova bijela kava? U ovom glavnom gradu doslovno prosjak i bogatun mogu sjesti u finu kafeteriju i popiti dobar kofeinski eliksir (I nek se zabilježi da od svakodnevnih najdražih mi izleta u birtije, samo sam jednom dobila splačinu od kave!).
Ne znam da li je možda potrebno više od pet mjeseci da se čovjek saživi sa tuđom kulturom, ali zapravo vjerujem da su neke stvari nepojmljive/nezamijenjive. Čini mi se da nikad neću usvojiti te početne pozdrave pri javljanju na telefon ili susretima. Tudo bem (sve ok?) ili hi, how are you – postali su jedna od većih zagonetki mog života u bijelom svijetu. Da li sam ja luda, ili mi stvarno pitamo – kako si – i onda odgovorimo – i onda nastavimo razgovor… Jer, u ovim tudo bemovima i how are youvima nikad ne znam zašto bi pobogu netko uputio rečenicu s upitnikom na kraju – bez da očekuje odgovor. A onda ako već odgovorim, toliko vremena prođe da ne znam da li da isto pitam, ako pitam – osjećam kao da dobijem zbunjujući odgovor, kao da je osoba zbunjena što sad ona mora odgovarati na pozdrav. Zvuči banalno, ali ja otvoreno pozivam dobrovoljce za sastavljanje onog transnacionalnog vodiča za kulture o kojima toliko pričamo, diskutiramo, analiziramo, studiramo, MIJEŠAMO se, a da se ne znamo pozdraviti/poljubiti/pitati i (ne)odgovoriti. Pa nije li to prava umjetnost – kako postaviti pitanje i ne očekivati/dobiti odgovor, odnosno, kako na pitanje uzvratiti – pozdravom, pitanjem, ne odgovaranjem? Oh meu deuš!
I onda opet, nije li zanimljivo kako što bolje učimo tuđi jezik, izraze i kulturu, sve je nekako teže prevesti te neopipljive jezike kojima baratamo bez razmišljanja i koji su toliko inkorporirani da zapravo ne znamo odvojiti sebe od tih gesti, usputnih fraza, uzvika, glasova…SMIJEHOVA i PLESOVA. Jer,ma koliko god uživamo u novim ljudima i pronalazimo se u novim izrazima (jedan od zanimljivijih koje sam neki dan naučila – No cu do Judas (U judinoj, da prostite, guzici) – In the middle of nowhere!), nekad je potreban loš dan, osrednji ples i zamrznuti kiseli smijeh u inostranstvu da bi se prešaltali u domovinu i u sjećanje prizvali što to znači plesati s prijateljima i smijati se grohotom s prijateljima s kojima istovremeno drapamo plesni podij i smijeh. Dance, dance, dance. And laugh, laugh, laugh. Neki su izrazi teško prevedivi, ali neki ljudi su zbilja nezamijenjivi.
Tako da, od ovog kaosa smrdljivih političara, depresivnih Ukrajina i varljivih klimatskih prilika, ono što je zbilja sto puta gore je – ne imati s kime to isplesati i ismijati. Zato, slavite svoje prijatelje, njihove dijalekte, psovke, gramatičke (ne)pravilnosti i trenutke na plesnim podijima. I ja ću uskoro, nadam se prije nego me pregazi neki živčani taksist ili melankolični konobar sprži jezik pa da više nikad ne osjetim naše suve smokve, limonirane pelinkovce i veronikine jogurte kojima se toliko veselim. Do tad vas ostavljam s plesnim zidom Porta i veselim štrikom kuće iz susjedstva…
You must be logged in to post a comment Login