Dok neki ljudi grle drveće, ja grlim radijatore. Njih, nažalost, nema puno. Zato ih i grlim, kad ih vidim. A kad ih ne vidim, kao što sad npr. u svojoj kuhinji osjećam jedino hladnoću pločica i praznih zidova, grijem se uz kipući čaj ili dobro crno vino. Osim što općenito volim šetati, hodanje prije dolaska kući je postalo i taktika da uživam u svom stanu (ugrijana od uspinjanja po brdima do mog kvarta) barem pola sata dok hladnoća ne počinje prodirati kroz slojeve odjeće.
Kad stignem, ili odmah kuham čaj ili krenem spremati večeru pa uživam u mirisima ljutih začina i kokosovog mlijeka (ne baš zajedno, al dobro) i toplini što se puši iz lonca. Ja sam i dalje u Lisabonu, u toploj zemlji u kojoj dan traje dulje, u kojoj sunce piči, u kojoj… blabla, u kojoj je mitologija pustila duboke korijene koji su onda porobili ostatak svijeta i u naše glave usijali lude predodžbe. Jedna od njih je i ta o toplini. Nikad u životu nisam toliko pričala o hladnoći i o grijanju, maštala o kaminu, trčala prema onim štandovima s kestenima da barem djelomično zagrijem ruke i utrobu (kestenima:D), sjetno nostalgizirala o našim zadimljenim birtijama u kojima ne da moraš skinuti jaknu, nego vjerojatno ostaneš u kratkoj majici jer je unutra – TOPLO! Ovdje su, ljudi moji, hladne kuće, kupaone, knjižnica, kantina, dućani, BIRTIJE I SLASTIČARNE.
Ovaj vikend bili smo u Evori (unutrašnjost) gdje sam se poželjela politi čajem, ali me zdravi razum spriječio u suludoj misli. Za razliku od Lisabona gdje preko dana sunce zbilja može zavarati svojim milovanjem, mislim da tamo hladnoća ima neke čudovišne karakteristike, kao neka nevidljiva neman, zalijepi ti se za lice i prodire kroz kosti. Drugi dan smlavio me umor i bol u mišićima. Uvečer su bila DVA CELZIJEVCA, ali sam vjerojatno toliko dosađivala i imala očajan izraz lica, da nas je nas domaćin počastio predivnom grijalicom koja je grijala cijelu noć, tako da sam pred jutro slobodno izvadila svoje ruke (ispod veste i 2 majice) iz 4-slojnog pokrivača i shvatila kako mi tako toplo nije bilo od ljeta. Već u hodniku te predivne, oko 100 godina stare kuće, suočila sam se s hladnoćom koja mi je sledila kosti u kupaoni. Tuširanje, no way. Jedva sam oprala zube.
U svom stanu malo je lakše izvesti te osnovne higijenske potrebe, ali okolnosti za rad su nemoguće. Sutra ću stati na kraju toj agoniji i kupiti grijalicu preko prvog oglasa. Da se razumijemo, ja kao imam grijalicu. Ali to više liči na neku čudnu cijev, instalaciju suvremene umjetnosti koju nikada neću razumjeti. Tako ni tu savinutu bijelu stvar i logiku mog gazde koji misli da ću ugrijati jedan pedalj svoje sobe nečim što ima jačinu lampe. Doslovno lampe, mislim da lučice bolje griju od tog čuda.
I tako dolazim do još nekih kulturnih kleševa i šokova. I sad mi postaju jasnije neke stvari, kao što su naprimjer oglasi za stan. Hvala deušu, pa sam se nagledala i načitala oglasa prije nego sam stupila na Gracu, najdraži mi kvart gdje sad živim u tom malom stanu u kojem smišljam kako ću pozvati par ljudi (pih, na stojećke, ionako se nema smisla zadržavati u zamrzivaču!). Znači, nije čudno naći oglas gdje vlasnik hvali SVJETLOST koja obasjava sobu koju iznajmljuje? Jedan mi je napisao da dođem tijekom dana da vidim stan po danjem svijetlu.. Stan je bio najnormalniji, ali kad sam kasnije vidjela, na drugoj adresi, da je soba bez prozora najnormalnija stvar, shvatila sam što ovaj drugi želi reći. O grijanju nema smisla pričati, neki su spominjali otvaranje pećnice nakon pečenja kako bi se toplina još malo proširila stanom (što je zapravo još jedan razlog zašto tugujem za pećnicom koju ovdje mijenja pišljiva mikrovalna), dok je moj sadašnji gazda naglasio kako mogu grijanje držati upaljenim stalno, kad postane hladno. Pih, jednako tako mogu držati upaljen upaljač i očekivati podizanje temperature u stanu.
Zanimljivo je u tome svemu promatrati reakcije ljudi. Dok jedni kukaju od hladnoće već neko vrijeme (sjećam se početka jeseni i tužakanja oko par kapi kiše i temperature koja je tada dosezala dobrih 20-tak celzijevaca), ne znam kako drugi to tako stoički podnašaju. Gledam te ljude u dućanima ili malim štandovima i čudom se čudim. Bez ikakvog izvora topline. Onda pak s druge strane, upići sunce ali baš tad ugledam nekog zabundanog kao usred Skandinavije. A kad se spusti temperatura i vidite žensku s majicom do pupka, nema šanse da nije Portugalka. Još uvijek kad trebam pitati za smjer ili slično, ako vidim žensku bez pola majice (a la 90-te), odmah krenem prema njoj jer znam da je odavde. Ono što je Čeh u plastičnim sandalama, Koreanka u japankama na temperaturi blizu nule ili neki drugi turist u odjeći iz druge vremenske zone, to je Portugalka u majici do pupka.
U svakom slučaju, u zadnje vrijeme se osjećam kao u zemlji apsurda. Poluotok apsurda. Jer istu smrzotinu sam doživjela i u dijelovima Andaluzije. Bijele, debele, velike kuće koje mame svojim skladom na prašnjavom jugu, među stablima naranča i maslina, između kojih se igraju mace, a iz daljine dolazi miris konja, sve to pod divnim, velikim, čistim nebom… sve je to čista hladetina ako nije doživljeno u proljeće ili jesen. Ali što ujedno i objašnjava izbivanje iz kuće. Bolje biti među ljudima u maloj uličici s čašom vina (btw. nema KUHANOG vina, još jedan apsurd, morat ću pokrenuti taj biznis), nego u santi svog dnevnog boravka. A moja čaša vina se ispraznila i istovremeno su mi stopala preuzela temperaturu pločica, pa je vrijeme da zatvorim ovaj post (iako s još puno zaleđenih ideja unutra) sa zadnjim apsurdom za danas – ovđe na njihovom fakultetu nemereš da kopiraš oriđiđi knjigu radi autorskih prava! Ha ha ha. Možda da nas ne biju sile svjetske milicije haha…
Eto, ljudi, uživajte u toplini svojih domova, kuhanom vinu, ilegale jeftinom i brzom kopiranju knjiga i.. toplim birtijama di morate skinuti kapute i majice i štajaznamjoššta..
I, evo moje susede koja vreba s prozora.
You must be logged in to post a comment Login