Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Lifestyle

Marija Biljan: Ponoćni Flux

Razmišljanja o jeziku i portugalskom humoru

Mobitel i rokovnik su mi puni podsjetnika, kratkih zapisa, tokova misli, iz novčanika ili torbe mi ponekad ispadne šizofrenično zapisan trenutak iz metroa ili grafitiranog zida. Želim puno toga zapisati i prenijeti, zapečatiti da ne izgubim i da sve što živim postane svjedok trenutka kojeg, zapravo, baš boli briga za to da bude vječan i trajan jer će ionako biti zamijenjen već idućom sekundom i momentom koji slijedi. A moja opsesija opstoji. Ne zaboravi, ne zaboravi, tako da jednom još poslužiš. Trenutak služi tome da bude trenutak ali i tome da bude slatko sjećanje, makar i lažno. Neki dan sam čula kako Aymara Indijanci u Boliviji kada govore o prošlosti – pokazuju rukom unaprijed (to je tamo daleko bilo, to je prošlost..), zato jer je to ono što možemo vidjeti, tj. čemu smo već svjedočili, dok kad govore o budućnosti, mašu rukom prema iza, logično, jer budućnost ne možemo predvidjeti, te onda ona u tom smislu i stoji negdje iza nas.

Pa onda iz te prošlosti mi i vučemo sjećanja koja nekad izvrtimo i učinimo ljepšima i sjetnijima kako bi zadovoljili svoju potrebu da nam nešto fali (jer uvijek nešto mora faliti).

Je l’ se samo meni čini ili za stvaranje, otkrivanje, strast i onog crva koji nas podiže blago iznad tla dok naizgled uobičajeno hodamo cestom (i kad zapravo osjećamo cijelu vojsku našeg organizma koji veselo poskakuće pri svakom pokretu (za jasniju predodžbu, pogledati ovaj klip ispod), uvijek mora nešto faliti.

Neizvjesnost boravka u gradu kao da čini grad ljepšim i zanimljivijim, što više on klizi iz ruku, to više upijamo priče koje svakodnevica priča. Volim ovaj grad i kad ne znam da li ga volim, volim priče o jezivim kvartovima 90-tih koji su danas popularna alternativna mjesta, volim bezbroj fasada iza kojih ne znam tko sve živi. Tko je tamo preko puta u kući gdje uvijek navečer bude upaljeno svjetlo, ali nikad ne vidim ni obrisa, za razliku od susjeda koji nedjeljom mahnito čisti dnevni boravak ili susjede koja još uvijek bulji kroz prozor (nakon dva tjedna promijenila je rubac na glavi)? Čija je crvena fotelja ispod mog prozora, kraj kontenjera sa smećem izvan njih, koja nije dočekala da ju fotografiram jer ovdje smećari operiraju tri puta tokom jedne noći. O čemu se prepiralo šest gospođa na pet prozora u susjednoj ulici (sa par njih što su prolazile i jednako glasno graktale u isti glas)? S kime i o čemu se dopisuje deset osoba koje bulje u svoje mobitele dok čekaju metro? Nevjerojatno je kad počnete brojati koliko ljudi je u “svom” svijetu s mobitelima, porukama, igricama i fejsbucima, dok oko vas prolaze mračni ali često misaono kreativni podzemni tuneli koji onda uplivaju u novu stanicu, nekad ispisanu citatima, poput Saldanhe, na kojoj stoji moj najdraži citat portugalskog umjetnika Negreire (kome su, btw. posvećeni veliki grafiti u centru grada): Ter a dúvida é saber exactamente o que estou a dizer (Imati sumnju je znati točno što govorim, khm, ne baš savršen prijevod, al to prepuštam komentarima)..

A koliko je tek zanimljivih lica u tim podzemnim vlakovima, i pokreta ruku i gubitaka ravnoteže i prosipanih kokica neke vesele obitelji koja se vraća iz šopinga, po kojima onda gaze gojzerice, tenisice, ulaštene crne cipele gospodina sa zbunjenim pogledom prema tom nehajnom činu.

marija biljan grafit

A jezik? Ta nevjerojatna neman i čarobnjak u isto vrijeme. Jezik koji otkrivaš je i jezik koji tebe otkriva i u kojem se ti otkrivaš. Pa kakav bi to bio post da opet ne posvetim par redaka ovom nespretnom, savitljivom i previtljivom čudu od jezika kojeg ne mogu riječima dočarati (haha, da, još uvijek govorim o potugalskom). U portugalskom (i španjolskom) postoji izraz – DOMINAR a lingua, što bi značilo da se dobro snalaziš u jeziku i već ga možeš dobro koristiti. I zapravo mislim da je dominacija zbilja odlična riječ, jer ona je više od korištenja, govorenja, poznavanja jezika.

Dominacija ili gospodarenje jezikom/jezicima kao da pred nas rasprostranjuje još jednu spoznajnu dimenziju bivanja. U toj dominaciji, ti si THE master jer u različitim situacijama odjednom isplivaju rečenice i fraze na jeziku koji možda u tom trenutku ne koristiš. SVAKA ČAST je meni nezamjenjivo u drugim jezicima (parabens? well done!? que bom, muy bien..).. Ne, ne, ne postoji.. Isto kao što je tener ganas u španjolskom neprevedivo na druge jezike. Imati želju za nečime, htjeti nešto, zbilja zbilja htjeti nešto… ne ide. A onda pak stvari koje isto zvuče, a drugačije znače, ili pak rječice i ne previše artikulirani zvukovi koji što su više neprevedivi, to zapravo više kriju u sebi i shvatljivi su jedino kad se s njima konačno poistovjetimo. A znak da smo ih inkorporirali je kad izađu iz nas bez da smo ih prizvali. E sad, u portugalskom postoji “naš” OPA!, samo što kod njih više naginje na e(h) paaaa, s naglaskom na PAAA. A taj PA može ići svugdje. Kao naš KAO. Ili “zagrebačko” – NE na kraju svake rečenice (iako i ovdje vole završiti rečenicu sa – nije li… to je tako, nije li?). I dok ćemo mi vjerojatno uzviknuti OPA ako vidimo dijete koje se spotaknulo, portugalski EH PAAA ipak češće stiže u nekoj malo ljućoj varijanti (ali nije nužno). Dok se npr. vozimo i osoba ispred stane na semaforu koji se mijenjao iz narančastog u crvenog, a osoba koja vozi u autu iza (sa mnom) vikne – E PA, ljudi moraju ići raditi (Zar je bitno što je crveno?)!

Inače, kad sam kod ljudi, u prethodnom kontekstu ljudi označuje mene i osobu s kojom sam. U početku mi ništa nije bilo jasno, kakvi sad ljudi? Prošlu nedjelju tražili smo (nas dvoje) hrvatsku ambasadu (nadam se da je ovo jedina prilika da spominjem referendum ovdje) i nakon što smo shvatili da se trebamo vratiti par metara prema drugoj ulici, do mene je došlo pitanje – Jesu li LJUDI već išli ovim putem? Na cesti nije bilo nikoga, osim nas dvoje. Nakon par nerazumljivih minuta, doznah da ti ljudi označuje nas dvoje.

Ali, dobro, bila sam zapela u prometu.. A moram priznati da volim promet u ovom gradu i to što, na vlastitu odgovornost, ali bez previše osuđivanja prisutne javnosti, možeš križati i prelaziti ulicu gdje ti je milo. Ako trčiš za busom, vrlo vjerojatno će pričekati ili će barem neka gospođa mahati vozaču da te pričeka dok iz daljine grabiš cestu da uloviš bus do doma (i onda skužiš da si po treći put, nakon gotovo dva mjeseca, trčala za autobusom koji ide u suprotnom smjeru od tvog stana, ha ha).

grafit

U zadnje vrijeme primjećujem da ima histeričnih vozača, ali uglavnom su to oni kojima je netko začepio prolaz (pa onda strpljivo trube bez prestanka sve dok netko sa trećeg kata ne baci neku plastiku koja se rasipa po autu i ulici – osobno svjedočanstvo!) ili neki drugi u emotivnom rasulu gdje ženska doživljava takav napadaj plača i bijesa da tip na suvozačevu mjestu ne uspijeva otvoriti vrata i izaći jer ona u tom trenutku pali po gasu i onda naglo opet koči nakon par metara (a ja uđem u zgradu i prestanem biti voajer). Čudno je zapravo što nema više ispada i napadaja bijesa ovdje u prometu, s obzirom na učestalost štrajkova i gužve na cesti. Naime, ovdje je lutrija dan kada nema štrajka. Ako ne štrajka metro, onda štrajka autobus, i obrnuto. Ako ne štrajkaju, onda se barem nešto popravlja pa je promet usporen. Čak postoji i stranica s naslovom – “Ima li štrajka” (i ispod tog naslova stoji – Vidi da li ćeš danas stići na posao. . Haha, nije niti čudo da su izgradili čelične živce i očito dobar smisao za humor) na kojoj je moguće vidjeti što danas pak ne vozi…

I tako sam ja opet ispreplela hrpetinu podsjetnika od kojih bi svatko trebao voditi svoju priču i na kraju su svi zapeli u istom kolu s malim rupama kroz koje se nazire ono nešto što fali (o čemu je zapravo opet ovaj post? ), ono o čemu se nadam opet pisati, ona slatka neizvjesnost koja nas tjera da dalje istražujemo, čitamo, nadamo se i živimo.

Ostalo je da pišem o grafitima, tim bezbrojnim tetovažama ovog grada, pa opet o hladnoći o kojoj se priča kao o ratnom izvanrednom stanju, o hladnim rukama koje susjeda grije dok ujutro radi, a poslijepodne ne vadi izvan pokrivača (jer nema NIKAKVOG grijanja u svom stanu), o tehnikama zagrijavanja ili neizlaženja iz toplog kreveta. O izletima na puste plaže, o pustim bocama dobrog vina, o guštanju na suncu u podne i hvatanju topline iz lonca (u kojem se još uvijek kuha neka kombinacija hrane sa predivnim kokosovim mlijekom). Pa bih onda spomenula i čudnu nedjelju kad su cimeri isplovili na devetodnevni put za Brazil (bez povratka), kad je grad napustila još jedna poznanica, a kad sam ja otišla u Belem a da nisam pojela niti jedan pastel (o tempora, o mores!:D). O susjedu Nepalcu koji mi je udijelio finu (kemiju) juhu od rajčice.

Mislim i o stvarima o kojima više ne mislim, onima koje su postale dio moje rutine koja me onda i uvalja u svoju kolotečinu u kojoj na čas ne osjetim da sam više toliko stranac koji hoda s velikim očima i dubokim džepovima u koje trpa sve što vidi i ne vidi kako bi poslije to sve rasprostrla na stol i samo obožavala. Pa kad se taj stol isprazni (stvari iz džepa pobjegnu tamo odakle su i došle), ostanu šalice napunjene školjkama, knjige za pročitati i čaj star dva dana – koji ukazuju na “prirodan” tok vremena i događaja, ulovi me trenutak izvjesnosti, presavije na pola i dobro prestravi. Kao jezivo dahtanje za vratom, svakodnevica je opet pokazala svoje lice i ja tražim nepoznato kako bi se opet osjetila živo, kako bi se prepoznala u nedostatku poznatoga. Uporno mašem rukom unaprijed, tražeći budućnost u maglovitoj prošlosti. I onda zapnem u zaredanim noćima loših snova, u dugom nizu dana u kojima želja za pisanjem trepti na nekoj drugoj planeti i riječi mi se opet čine toliko odsutne i ne-moje. Zapinjem među ljudima s kojima ne(dovoljno)vidljivo dijelim ovaj grad, u jeziku u kojem se spotičem i pitam koliko ima smisla bacati se u tu avanturu, stanem u vremenu i osvrćem se oko sebe tražeći smjerove. Rezignirano spustim ruke, načulim uši, ponovno krenem hodati ulicama da se izgubim, otvorim džepove da u njih utrpam nove školjke, žireve i citate koje ću onda ponovo slaviti i obožavati na svom pretrpanom stolu. I onda dočekati trenutak da ih kao u nekom vihoru pometem i pretočim u riječi i nanovo se ispraznim kako bi ponovo krenula da se napunim pa opet ispraznim.

A sada u bunilu nepraznepraznine, napuštam, pozdravljam i veselim se troslojnom pokrivaču da mi grije ozeble noge i prste na rukama.
Boa noite,

M.

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Trendovi

Ako ste i vi zaljubljenik u ove Disney likove, onda ste na pravom mjestu!

Putovanja

Ako se pitate kojem ih je dijelu Istre povijest poklonila u najvećem broju, odgovor je Vodnjan i okolica.

Putovanja

Hrvatska nudi fantastična odredišta za one koji traže zimski odmor, a iz popisa najpopularnijih destinacija među domaćim i inozemnim putnicima možemo vidjeti da njezina...

Zanimljivosti

Omiljeni komunikacijski trener Ante Mihaljević kroz životne primjere objašnjava zašto je humor ključan za romantične, prijateljske i obiteljske odnose

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.