Nakon što sam sinoć opet svjedočila jednom nespretnom okršaju ruka, lijevog ili desnog obraza, pogleda, podizanja ruke, osmjeha i nezgodnih pogleda, shvatila sam da čovječanstvu treba još jedan Erazmo koji će nas obučiti kako gospodin čovjek, ljudi i žene, žene i djeca, imaju da se ophode jedni s drugima. Od silnih uputstava kako staviti kruh u toster; kako oprati ruke (uputstva za pranje ruku, tko im može odoljeti?), da li prvo staviti sapun pa vodu, ili obrisati ruke s ručnikom i onda isprati vodom – ne, ne, mislim da sam nešto krivo shvatila; pa onda gdje uzimamo papir kada idemo na WC (Crna Gora!) i tome slično, mi nemamo upute za susrete ljudskih bića iz različitih zemalja na nekom neutralnom, ‘tuđem’ tlu.
I dok pristojno sjedimo u Grafičaru, mičemo laktove sa stola i kulturno bijelim salvetom brišemo vrući grah sa zeljem koji nam se cijedi niz obraz i istovremeno se smijemo našim starim horvatskim regulama koje vise na zidu i pričaju o kopanjima noseva, puhanju juhe i klatarenju nogu, mislim da neki transnacionalni Erazmo umire od smijeha kad gleda kako se Nijemac, Talijanka, ‘Rvatica, Austrijanka i Portugalac pokušavaju upoznati na portugalskom tlu.
S vremenom naučimo (ili pročitamo na nekom super blogu tipa: http://www.heartofavagabond.com/around-world-8-greetings/) da se u Španjolskoj daju poljupci u obraze pri upoznavanju i SVAKOM DRUGOM BOŽJEM PUTU kad se vidite, muški i ženski, ženski i ženski, a muški i muški – ruka ili neko tapšanje i slične izvedenice koje i u našoj domovini vidimo. U Italiji se pri prvom susretu daje ruka, poslije može biti zamijenjena cjelovima. Grci pak ništa ne daju (osim ako su na stranom tlu, ovdje sam često vidjela ruku), čak niti kasnije poljupci nisu najuobičajenija stvar, zagrljaje – zaboravite. U Francuskoj i Portugalu, kao i u Španjolskoj, daje se cjelov u obraze.
Oba, molim. Jedan poljubac u obraz smatra se hoch, pijo (šp.) ili puzza sotto il naso (tal.), ako je odaslan onako u stranu i u zrak – vjerojatno će zaključiti da ste iz elitnog Cascaisa, onog mjesta gdje je Pessoa volio putovati vlakom, a gdje sam ja umalo izgubila život na stijeni. Znači, ljubiš se kad se upoznaš i od tada pa do kraja života svaki put, pri susretu i pri odlasku. Žene i žene, muški i žene, a muški i muški – snađite se! Ako su ti susreti češći, odnosno ako se već radi o prijateljstvu, ti poljupci mogu biti okrunjeni zagrljajem – jackpot!
Za razliku od Španjolaca koji se ne prezaju ljubiti Kineza ili Turkinju, na svom ili tuđem tlu (When you Spanish, everybody Spanish?), Portugalci znaju držati distancu. Sjećam se jednog zagrebačkog popodneva na Zrinjevcu i gospodične K. koja je skoro pala s bicikla jer senjor Španjolac nije shvatio da pružena ruka ne znači – povuci me s bicikla i poljubi u oba obraza, jer, tako se to u Španjolskoj radi. Well, pois, pues, pa, ako ništa, u Španjolskoj barem nema promišljanja i filozofiranja oko cijelog performansa. Cjelov, i točka! Portugalci pak kao da preispituju odakle ste, čije regule poštujete, hoće li uvrijediti, što sad napraviti – i tako prolazi par beskonačno dugih sekundi u kojima se ljudi zamrznuto nećkaju, pa onda često taj susret završi samo verbalnim pozdravom, svojevrsnim migom. Sapeto. Nekad pak krenu dati poljubac, pa se pobrkaju obrazi. Ako “stranac” krene pružati ruku, upoznavanje može nalikovati našem čestitanju rođendana – ruka, poljupci… samo još fali poklon!
Čak i nakon prvog upoznavanja, još uvijek znam muku mučiti pri susretanju poznanika. S onima koji su prešli tu liminalnu fazu poznam te- ne poznam te, upoznajem te, imam, naravno, nepisana “pravila” pozdravljanja. Budući da ja volim liste, jednom prilikom sam krenula sastavljati popis ljudi s kojima se družim ili povremeno susrećem. Ovako nekako izgleda (na mjesto ikseva i ipsilona umetnuti ljudsko ime) – XY, zemlja porijekla: Dojčland, pozdrav: zagrljaj (sporazumno dogovoren prilikom jednog razgovora na ovu temu); XYZ, zemlja porijekla: Portugal, pozdrav: poljupci i zagrljaj (“prirodni” odabir, bez verbalnih uputa); XXYZ, zemlja porijekla: Francuska, pozdrav: kopi pejst prethodnog; XYZW, zemlja porijekla: Slovenija, pozdrav; zagrljaj (nekad poljupci); XYZWS, zemlja porijekla: Portugal, pozdrav: poljupci, nekad zagrljaj pri susretu, zona odzdravljanja još uvijek nerazjašnjena… Na listi čekanja smjestilo se par Nijemaca, Ruskinja, pokoja Poljakinja s kojima samo izmijenim neko sapeto miganje.
Također sam razmatrala sastavljanje liste tipova poljubaca, zagrljaja i pružanja ruku. Osim već spomenutog “zračnog” poljupca u samo jednu stranu, nerijetko ti poljupci budu samo susreti obraza. Te ne volem, nikako ih ne volem. Neki su pak toliko glasni da od zvonjave u ušima ne čuješ sugovornikovo ime. Doživjela sam i usne koje se formiraju u specifčnu tubu i u tom dijeliću minute dok se upoznajemo, meni se pričinjavaju svakakove stvari i imam osjećaj da ću okončati život nakon tog poljupca smrti. Najgori znaju biti improvizirani poljupci nekih tamo nacija koje to nikad ne rade, pa se ovdje prilagođavaju ili iskorištavaju priliku. Zločesto.
Dovoljni su mi prsti desne ruke (jer imam sumnje oko broja na lijevoj, haha) da bih izbrojila koliko sam ju puta nekome ovdje pružila. Prvi put je bilo gospodinu šefu (kako neki ljudi imaju tako male ruke! ali, za jednu nerukujuću naciju – dobar stisak, svaka čast!). Drugi put me prenerazio gospodin stanodavac (također korektan stisak). Bilo je tu još par grčkih, britanskih i dojč-spikerskih ruketanja, također i kladičarskih stiskova. No, prvo mjesto zauzima stisak jedne Poljakinje koja tu već dugo živi (ali drži do stiska ruke, brava!).
To je onaj čvrsti samopouzdani stisak kojem nema premca. On me i podsjetio na taj blagoslov “naše” kulture. Evo da konačno i nešto “naše” slavimo. Ljudi, idući put kad se rukujete, uživajte u toj pravoj izmjeni dodira u kojoj čovjeku možeš očitati jačinu stiska, mekoću ili hrapavost kože, malu ili veliku, koščatu ili zaobljenu šaku, tanke ili čevapaste prste. Gotovo da s time puls i dušu možeš čovjekovu razabrati. Znao je Ray Charles šta radi kad je opipavao ženska zapešća.
zagrljaji? E pa (ilitiga na portugalskom – epah!), to je kralj pozdrava, susreta, oproštaja i s/(u)poznavanja. Nisu loši, ali KOD NAS SU NAJBOLJŠI.
I dok ja nemam (previše) problema sa prilagođavanjem ovdašnjim običajima i često s nestrpljenjem očekujem okupljanje da promatram upoznavanje internacionalne grupe u nekoj portugalskoj birtiji (samo da vidim kako će se Austrijanka sapeti pred portugalskim pozdravom Slovenca, ha ha ha), pitam se čija pravila se poštuju i do koje mjere? Osobno ću radije pružiti ruku, čuti ime i pogledati čouka u oči, nego se saplesti među milijonima poljubaca pri pozdravljanju velike družine s kojima ništa osim tog nespretnog SAPETANJA nekad ne dijelim. No, dobro, when in Rome..
Ali, isto tako se pitam ne bi li trebalo napisati još koji De civilitate morum puerillium, neki jednostavan manual u kojem ću dobiti odgovore na pitanja; Što da rade jedna Hrvatica i Britanka kad se sretnu kod Markeža Pombala i zašto bi ja sad trebala ljubiti nekog tamo lijevog Nijemca (jadni, šta sam im priredila u ovom postu)? Ili opet, zašto meni neki Portugalac, Španjolac ili Francuz ne bi mogao pružiti ruku? Ako ništa, da se tom pokušaju netko može za tisuću godina smijati, baš kao što se mi danas smijemo onim regulama lepog ponašanja, iako bi ih nekima još uvijek mogli ozbiljno preporučiti.
Ostavljam vas s jednom takovom:
”Pri stolu roke, zubi i škrbe moraju biti čisti. A ak se je od jela med škrbama kaj zavleklo i ostalo – gerdo je videti će se to z nožom, vilicom ili pak noktima vun vleće i trebi. Zemi lepo dreveni zubotrebec ( če je zubotrebce domačin del na stol! ) pokri z rokom gubec i skopaj to po skrivečki i ne pluvaj to po celom svetu nego po skrivečki lepo pod stol po tiho i kulturno pluni.” (Hrvatske-novine.com)
…i jednim prostakom neodgojenim (Pa da, ja nemam tak otmjene manire kak oni jebivetri u romanima! Ali meni se može reći da sam obična svinja, i to još pred detetom!…)
Ljubim ruke, kis di hand!
You must be logged in to post a comment Login