Mile Butorac: Na svijet rukotvorina gledam nekim sasvim drugim očima

U moru Instagram profila, posebno onih gastro, uvijek se istakne netko, ne samo spravljenom slasticom ili receptom, nego i svim onim slatkim malim stvarčicama koje baš ukrase fotku.

Tako je i Milin profil (Mile Butorac aka hungry_mile) pokazao par zanimljivih komada na stolu.

Mile, jesam ja dobro shvatila da si te lijepe tanjure sam izradio? Ne moram ti ni naglasiti da želim barem jedan.

Tako je, godinama me je fascinirala keramika, gledao bih sve te predmete od gline i s divljenjem ih promatrao… (Čak sam razmišljao o tome da upišem neki srodni fakultet, ali s 18 godina sam imao i strah i sram priznati ikome – da bih nakon medicinske išao u neke sfere umjetnosti.) U želji za više kreativnog izražavanja sam krenuo na radionice, i na nekoliko radionica sam testirao koliko to mene zanima i leži li mi. Kad sam se do kraja zaljubio, odlučio sam pronaći nešto sustavnije i sveobuhvatnije.

Tako sam došao do Pučkog otvorenog učilišta koje izvodi tečajeve, te od jeseni 2017. kroz njihove programe polako učim i stječem znanja za, nadam se, jednog dana nešto samostalnije.

 

 

Je li, možda, izrada tanjura neka mala terapija za tebe?

Ja sam otišao na keramiku iz vrlo jednostavnog razloga – želim imati vlastite tanjure. I onda se u procesu dolaska do tih tanjura dogodilo toliko toga, škola za koju ne znam koliko sam bio spreman. Keramika te uči sporosti, ništa na silu jer glina osjeća (jednako kao i tijesto). Proces izrade predmeta te vjerojatno tjera da budeš strpljiviji (dok izrađuješ i čekaš), hrabriji (da eksperimentiraš), da imaš više samopouzdanja (kad vidiš produkt). Nakon nekog vremena sve je postalo terapija, sve do trenutka dok nisam sjeo za kolo. Onog trenutka kad sam sjeo za kolo skužio sam da je sve to vještina. Tajna vještina. Koja s dovoljno vježbe može biti i tvoja.

Danas sve predmete koje ljudi izrađuju svojim rukama nekako više i dublje cijenim, na svijet rukotvorina gledam nekih sasvim drugim očima.

 

 

Više ni ne znam što da te pitam o kuhanju. Nekako mi se čini da je sve rečeno. Ili se varam?

Mislim da kuhanje i hrana odrastaju sa mnom, danas mi je sve više bitno da je namirnica prvenstveno sezonska, a ako je ikako moguće i lokalna – želja mi je da se pozornost zajednice okrene prema poljoprivrednicima – te ljude treba održati i podržati. Puno hrane koju jedem je s ličkih farmi, od ljudi koje poznajem godinama i danas jako cijenim sve to što rade svih ovih godina i zahvalan sam što su me naučili što je prava hrana.

Isto tako vjerujem kako je sva hrana zdrava, to je u konačnici naša energija – gorivo, samo je stvar balansa i raznolikosti. Sve ono što objavljujem je mali dio svega što pripremam i jedem. Moja svakodnevna kuhinja je dosta jednostavna: juhe, variva… Volim kuhano i volim žlicom. Već neko vrijeme pokušavam sve to zakomplicirati i baš sporo ide. Nekako se uvijek vratim poznatom, hrani na kojoj smo vjerojatno svi odrastali.

Inače si po struci terapeut? Baš sam odgledala jedan zanimljiv video s tobom i molim te – javi mi kad bude nova radionica. Objasni našim čitateljicama o čemu se tu radi.

Obrazovanjem sam fizioterapeut i radni terapeut. Prva iskustva sam stekao u Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i neuromotoričkim poremećajima, a nakon toga sam započeo s individualnim treninzima s djecom iz autističnog spektra. Treninzi su zamišljeni kao trening aktivnosti svakodnevnog života, dakle sprečavanje stereotipija i repetitivnih radnji, i učenje, vježbanje i savladavanje vještina potrebnih za što samostalniji život.

 

Radionica o kojoj ovdje govoriš je bila o baby handlingu, pravilnom postupanju s bebom. Cilj je bio educirati buduće majke, majke i očeve o načinima nošenja i postupanja s djetetom kroz neke svakodnevne aktivnosti (nošenje, spuštanje, presvlačenje, hranjenje, kupanje…). Sretan sam što je došlo puno ljudi, možda i više od nekog preporučenog broja za takav tip radionice, ali to je samo pokazatelj kako sve više roditelja želi pružiti najbolje svome djetetu, i to od samog starta.

Donedavno se baby handling vezivao samo uz neurorizičnu djecu, danas roditelji shvaćaju kako je on važan i za “zdravo dijete” – jer on prati normalan razvoj i potiče ga. Super su mi bile reakcije ljudi dan nakon radionice i baš se puno ljudi javilo s pozitivnim komentarima.

 

 

I za kraj, klasika – gdje se vidiš za neke 2 godine?

Od jeseni sve više radim kao content creator i food stilist za različite projekte, to je nešto što me jako veseli. Vjerojatno su to i smjerovi u kojima se u budućnosti najviše vidim. Pogotovo kao food stilist, jer je to toliko kreativan posao, a istovremeno je sve što ja jesam. Svjestan sam kako je još puno rada potrebno da dođem do toga jer mi je želja raditi svjetske projekte, gdje je nerijetko sva hrana lažna s puno procesa pripreme, a do te razine je još puno rada i edukacije ispred mene.

Budući da mi je keramika trenutno hobi i da me izrada vlastitih tanjura jako veseli onda mi je želja i raditi projekte u kojima bi osim hrane i stiliziranja i posuđe bilo moje, a nikad se ne zna možda se s keramikom nekada dogodi i nešto više. Svestran sam pa ćemo vidjeti gdje će me život odvesti.