I tako se mi spremismo na put. Odosmo raditi na istok Hrvatske. Onak još jedan vikend bez predaha, nedjelja će biti slobodna popodne. Ma preživjet ćemo, nije nam prvi put. Natovarili smo kombi, uzeli opremu za snimanje, da kad smo već tamo, odradimo još neke stvari usput. U 8 ujutro, nacrtani na mjestu događanja, čekamo naše pomagače da se pojave. Oni kasne. U ovom hrvatskom svijetu to nije čudo, al’ brate ovo je prvi posao za nas, valjda ćeš opravdati povjerenje. Neću, bio je neizgovoreni odgovor.
To je dvoje klinaca iz jednog slavonskog grada, odrastaju u vremenu gdje je sve dostupno, iako u gradu u kojem posla nema za sve. U dijelu Slavonije gdje je nedaleko od njih, prošle zime stotinjak gladne djece u nekoj školi molilo učiteljicu za topli obrok. Ali koga briga. Oni su generacija milenijalsa. Oni su cool, on line i sa stavom “Sve mi pripada, samo zato što sam tu.”
I tako naši studenti zahtjevaše više love za dva sata stajanja, iako su pristali na uvjete koje smo ponudili. To je ključno. Ponudili smo jednu opciju, nisu se očitovali do dana prije, a onda kako mi njihova koordinatorica reče, profesionalno su pristali odraditi posao iako nisu bili zadovoljni cijenom. Pa su se uzjogunili. Nisam odšutjela. Rekoh da to nije moja stvar, ja sam poslala informaciju na vrijeme. Čudno da su u ovom svijetu onlajna, zaboravili komunicirati onlajnom.
Pa se pitam, kako je moguće, da kasniš, pojedeš sendvič na pultu za promociju i još k tome doneseš kavu ni ne pitavši da li je to ok, pritom grintaš da je strašno da se radi za manje od 20 kn po satu. Iskreno, ja to ne zovem radom. To je za mene običan studentski posao, bez imalo odgovornosti koji odradiš sa smješkom na licu jer si na toplom i s prilikom da proširiš obzore. Što je najžalosnije, to su klinci koji će nam sutra djeci predavati u školi, jer su baš ovi trenutno na učiteljskom fakultetu.
Pitam se koje će to biti vrijednosti koje će ostaviti nekim novim generacijama.
Autor: Poetera
