"Današnja mladež voli luksuz, ne znaju se lijepo ponašati niti slušati autoritete. Ne poštuju starije i volje brbljati i tračati. Ne ustaju više kada starija osoba ulazi u sobu. Suprotstavljaju se roditeljima i tiraniziraju svoje učitelje."
Pomislit ćete možda da je to nekakva aktualna, suvremena kritika izašla iz usta čovjeka ogorčena klincima koji šaraju po zgradama, piju i ostavljaju smeće u parkovima, koji glasno galame noću i ne dižu se bakicama u tramvaju. Ali ne: rekao je to veliki grčki dramatičar Sofoklo još u petom stoljeću prije nove ere. Što samo znači da ničega novog pod ovim suncem nema i da je jaz između mladih i starih doslovce vječan. Od antike do Turgenjeva ništa se ne mijenja – starci kukaju za dobrim starim vremenima kada je sve bilo bolje, a mladci im uzalud prigovaraju da su ona nepovratno prošla i da bi im bolje bilo kada bi, barem u glavi, popili nekakav eliksir koji bi im pomogao da se pomlade, da premoste jaz i da ih shvate.
Je li takvo što uopće moguće? Ne mislim na alkemičare i kamen mudraca, govorim o tom pomaku u razmišljanju koji bi približio generacije razdvojene ne samo godinama nego i iskustvom i životnom mudrošću. Stari se zato oprezniji, život ih je naučio da pušu i na hladno, dočim su mladi, dok orluju nebom na krilima vlastitih ideala, uglavnom ludo hrabri, beskompromisni i skloni tome da ne mijenjaju sebe nego svijet.
Iskreno, sumnjam. Nije bit u tome da su klinci neodgojeni, nemarni i nemoralni – iako ima i takvih slučajeva – nego je ključno da stariji doduše znaju kako stvari funkcioniraju – sve što im se zbiva nekom se već dogodilo, sve što su vidjeli netko je već proživio pa se ne trebaju živcirati ili bojati zbog promjena – ali teško to prihvaćaju. Jer jedno je mozak, a drugo srce. U njihovo je doba sve bilo idealno jednostavno zato što su tada bili mlađi, zdraviji, sposobniji. Potrebniji, na posljetku. I teško se mire s činjenicom da više nije tako. I da im vrijeme polako ali nemilosrdno curi kroz prste.
Zato je ta kritika zapravo žal za mladošću. Kojoj će ostati sve, kad njih više ne bude. Emotivna, a ne racionalna. I stoga je treba razumjeti.
Pomislit ćete možda da je to nekakva aktualna, suvremena kritika izašla iz usta čovjeka ogorčena klincima koji šaraju po zgradama, piju i ostavljaju smeće u parkovima, koji glasno galame noću i ne dižu se bakicama u tramvaju. Ali ne: rekao je to veliki grčki dramatičar Sofoklo još u petom stoljeću prije nove ere. Što samo znači da ničega novog pod ovim suncem nema i da je jaz između mladih i starih doslovce vječan. Od antike do Turgenjeva ništa se ne mijenja – starci kukaju za dobrim starim vremenima kada je sve bilo bolje, a mladci im uzalud prigovaraju da su ona nepovratno prošla i da bi im bolje bilo kada bi, barem u glavi, popili nekakav eliksir koji bi im pomogao da se pomlade, da premoste jaz i da ih shvate.
Je li takvo što uopće moguće? Ne mislim na alkemičare i kamen mudraca, govorim o tom pomaku u razmišljanju koji bi približio generacije razdvojene ne samo godinama nego i iskustvom i životnom mudrošću. Stari se zato oprezniji, život ih je naučio da pušu i na hladno, dočim su mladi, dok orluju nebom na krilima vlastitih ideala, uglavnom ludo hrabri, beskompromisni i skloni tome da ne mijenjaju sebe nego svijet.
Iskreno, sumnjam. Nije bit u tome da su klinci neodgojeni, nemarni i nemoralni – iako ima i takvih slučajeva – nego je ključno da stariji doduše znaju kako stvari funkcioniraju – sve što im se zbiva nekom se već dogodilo, sve što su vidjeli netko je već proživio pa se ne trebaju živcirati ili bojati zbog promjena – ali teško to prihvaćaju. Jer jedno je mozak, a drugo srce. U njihovo je doba sve bilo idealno jednostavno zato što su tada bili mlađi, zdraviji, sposobniji. Potrebniji, na posljetku. I teško se mire s činjenicom da više nije tako. I da im vrijeme polako ali nemilosrdno curi kroz prste.
Zato je ta kritika zapravo žal za mladošću. Kojoj će ostati sve, kad njih više ne bude. Emotivna, a ne racionalna. I stoga je treba razumjeti.
You must be logged in to post a comment Login