Često sam razmišljala upravo o tom pitanju, možemo li nakon rastave biti prijatelji. I koliko vidim oko sebe, a i iz svog vlastitog primjera, teško… Čak kad mi netko od mojih poznatih razvedenih kaže kako je nakon razvoda prijatelj s bivšim partnerom, ja samo stanem i gledam…
Kao nečiji bivši partneri, možemo ostati ili bi barem trebali ostati u koliko toliko normalnim i ljudskim odnosima, pogotovo ako imamo zajedničko dijete, iako je često i takav odnos teško zadržati nakon sve havarije koje smo prošli kao partneri na stazi života. Zaista je teško!
Da smo mogli biti prijatelji i da smo se slagali ne bi se niti razveli, već bi se zajedno borili i prkosili životu i tada bi u toj zajednici zaista bili prijatelji i podrška i potpora jedno drugom kako bi to i trebalo biti u životu. Kažem, kako bi to trebalo biti, iako najčešće to nije niti približno tako….
A iskreno, što ja ili bilo tko od nas imamo biti frendica s nekim tipom koji nas je godinama doslovno zajebavao, da budem prosta?! Ma hajde, molim te, pa ne pada mi na pamet, nisam toliko luda. I kako onda s bivšim partnerom ili partnericom ostati nakon sveg sranja prijatelj? Ma nema šanse. Još ako te on ili ona povrijedio, ostavio ili ostavila radi nekog novog, radi nekog kvazi boljeg… Znaš da si u svim godinama braka/veze pojeo ili pojela toliko „govana“ radi mira u kući i da ih sada kreneš ponovo jesti, ne bi ti bio dovoljan ovaj cijeli život da ih se opet toliko skupi.
Kako biti nakon svega prijatelj s nekim kad znaš da te je on ili ona svaki dan sustavno psihički maltretirao i uzimao komadić po komadić tebe dok te nije izjeo do kosti, dok te nije izjeo do srži…. Prijateljstvo nakon svega? Ne, čista iluzija…
Ma nema tu više prijateljstva. U biti, prijatelj trebao biti dok ste bili u zajednici, a sada kad je svemu došao kra, čemu uopće forsirati neku igru koja se zove prijateljstvo nakon braka? Iskreno, znamo da bi mu najradije mu jeb*** sve po spisku (vjerojatno to i činiš, tiho u sebi). Čemu?
Forsirati kvazi prijateljstvo radi nekih kvazi normalnih odnosa? Ma ne, nakon rastave nema tu više niti normalnih odnosa, a još manje nečeg što se zove prijateljstvo, jer prijateljstvo je nit koja nas spaja s nekim, i u dobru i zlu, a ne samo kad je sve savršeno i dobro. Jeb** onda takvo prijateljstvo, lako je tada biti prijatelj…
Nakon što se razori jedna zajednica, jedna obitelj, teško se tu može biti u prijateljskim odnosima s nekim ma koliko god se mi trudili jer – ne ide. Još ako se jedna strana odlučila inatiti, pa se prgavi s onim drugim, pa recimo da je i taj jedan odlučio da više neće plaćati alimentaciju jer on jednostavno smatra da ne treba, a ti ovisiš o toj jeb*** pari, pa onda ako još i nema vremena vidjeti svoje vlastito dijete, ali ima za sve ostalo, ili, prosto rečeno, ima vremena za svoju guzicu i za svoje gušte, a ti to sve gledaš, pizdiš i na sebe i na njega, jer vidiš da se radi o velikoj nepravdi, ali trenutno ne možeš učiniti ništa…. U biti, jedino što možeš je pričati i pričati i pričati i nervirati sebe i izjedati sebe i proklinjati dan kada ti se pomutila pamet da si se udala ili oženila za tog idiota ili za tu kravu…. Da, a to sve zaista postoji, nevjerojatno, ali postoji. Osvrnite se malo ….
Ali, što je tu je i nema iz ove kože….Borba do samog kraja…
Dok ste još bili u zajednici koja se zove brak, onda bi malo i podvili kičmu, začepili ponekad usta, često skratili jezik, sve radi mira u kući i sve za dobrobit zajednice. Kada više nema te zajednice onda nema ni savijanja kičme, niti skraćivanja jezika. Čemu šutjeti nekom ako ti se radi ogromna nepravda i to ne samo tebi već i vašem zajedničkom djetetu. Čemu? Ako se sam ne izboriš za sebe i za klinca tko će se boriti za vas? Nitko, baš nitko!
Kad ti nešto ne paše, opleteš i verbalno udraš po bivšem ili bivšoj i to je to, ali nije to ono zlonamjerno, to je samo borba za neka svoja prava i za prava svog, u biti vašeg djeteta, što često suprotna strana ne razumije. Nažalost, često rastavom prestaje i roditeljstvo s jedne strane. A to boli, kako dijete, tako i roditelja s kojim je taj klinac ostao. Znamo da će se svaki roditelj boriti za sreću svog djeteta, ali baš svaki…
Imam neke parove oko sebe, iako su u manjini, koji su ostali kao dobri nakon razvoda, koliko su si ostali dobri i o tome bi se dalo diskutirati, ali to je isključivo i samo njihova osobna stvar.
Više je ovih drugih, koji bi najradije iskopali oči jedan drugom jer se ne mogu složiti oko ničeg i svatko vuče na svoju stranu i svatko ima svoje mišljenje i ne popušta onom drugom. Tako je to s nama ljudima – valjda…
U svakom slučaju, mislim da nakon rastave nema više prijateljstva između bivših partnera. Da su mogli biti prijatelji bili bi to i u braku i tada do rastave ne bi ni došlo. Nemoguće je biti s nekim prijatelj tko ti je nanio bol i hrpu nezadovoljstva i gorčine u životu.
Ok, reći će neki – sve se to zaboravi, sva ta bol i sva ta gorčina. Ne bih rekla da se zaboravi, ne može se nikad zaboraviti i nikad ta nanesena bol ne nestane. Rana nikad ne zacijeli, ali da se preko masu stvari prijeđe. Da, prijeđe se jer i vrijeme učini svoje, a i presložiš si malo životne kockice na neki drugi način, pa ti bude vremenom lakše….
Nakon razvoda se možemo potruditi imati koliko toliko korektan odnos i komunicirati s bivšim partnerom onoliko koliko moramo i to je sasvim dovoljno. Rekla bih i previše…
Potruditi se ostati u normalnom odnosu – da, svakako, što naravno ne znači i da ćemo uspjeti. Zapravo, najčešće ne uspijevamo iako, iznimke uvijek postoje, iako su vrlo rijetke i pitanje je koliko su iskrene…
