Muzej ratnog djetinjstva – mjesto tuge i nade u srcu Sarajeva

Samo dan prije prpošnog i vedrog 21. lipnja koji označava početak ljeta, obilježava se dan obojan malo tmurnijim bojama, ali ispunjen nadom u bolje sutra – Svjetski dan izbjeglica. Sa slikama tužnih, izgubljenih lica koja su primorana napustiti svoje domove, gradove, države i otići u nepoznato potražiti bolju budućnost susrećemo se, nažalost, svakodnevno. Svih su nacionalnosti, boja, ali i uzrasta, a baš ovo zadnje nas često već navikle na te tužne prizore, kad je u prvom planu slika djeteta natjera da zastanemo i zamislimo se.

Prije tjedan dana sam postala teta koja svom malenom nećaku priča kako je ovaj svijet divno mjesto puno ljubavi u kojem je okružen ljudima koji će ga na sve načine zaštiti i učiniti sve da izraste u sretnog čovjeka. Ali nisu nažalost, sva djeca tako sretna. Neka su rođena u tko zna kakvim uvjetima i nije ih u toplom domu čekao najljepši krevetić pun mekanih igračaka i prigodno ukrašen balonima plave ili roza boje.

Neka su djeca – djeca rata. Djeca tužnog djetinjstva. Ratnog djetinjstva.

Život je nepredvidiv. I može baš takvu djecu nagraditi sretnim životom kojega će živjeti kao odrasli ljudi. I oprostiti, ali sačuvati negdje duboko u sebi tužna sjećanja. Pričati o njima. Prenijeti emocije. Upozoriti. Moliti. Da se nikad više (niti jednom djetetu), ne ponovi.

Mnogi su svoja sjećanja i svoje uspomene sačuvali u jednom sasvim posebnom muzeju otvorenom u siječnju 2017.godine. Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu.

Razgled zbirke koja se sastoji od osobnih predmeta, audio i video svjedočanstava, fotografija, pisama, crteža i drugih dokumenata koji dočaravaju jedinstveno iskustvo odrastanja u ratu, iskustvo je koje, sigurna sam, na svakog posjetitelja ostavi trag. I nadam se, potakne na razmišljanje kakvi bismo trebali biti jedni prema drugima. A možda potakne i na odluku da budemo bolji ljudi.

Nemjerljiva je težina tuge koju nosi svaki eksponat, svaka priča prisutna u ovom muzeju.

Kofer uspomena moje vršnjakinje Ive, sličan onome kakvog sam ja imala, jer tada smo svi imali slične stvari. „Spasilac bicikl Poni“, „ otok s blagom“, „original Levisice“, „napuštena gitara“, ljuljačka koju je izradio djed…

I onda kad misliš da tužnije ne može, ugledaš dnevnik kojeg je pisala Nina.
„Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću. Ali opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću.“

Belma je izgubila sestru Ninu kada je imala samo 12 godina. Bila je jedno od posljednje djece ubijene tijekom opsade Sarajeva. Knedletina u grlu. Jer i ja imam sestru.

I onda kad misliš da tužnije ne može ugledaš kartonsku pancirku napravljenu od kutije za lunch paket. Izradio ju je Amel koji je uvijek nešto crtao pa je tako i na nju nacrtao grb i ljiljan. Muzeju ju je darovao njegov brat Džemil kojemu je snajper ubio brata. I djetinjstvo.

Stalni postav upotpunjuje se tematskim izložbama pa su tako u okviru izložbe pod nazivom „Mir pripada svima“, u muzej stigle i priče djece izbjeglica iz Sirije koja žive u izbjegličkom kampu u Libanonu. „Voljela bih kada bi sve moglo biti kao prije“, napisala je djevojčica Halla koja je muzeju posudila svoju najbolju prijateljicu – lutku koja ju prati kroz sve selidbe „u potrazi za utočištem“.

I pune oči suza ispred vetrine s ključevima najljepše kuće na svijetu djevojčice Marwe.

Kuće koja je izgorjela, ali Marwa se želi vratiti i pomoći obnovi svog doma, svoje Sirije.

Muzej je otvoren i za primanje novih eksponata koji svjedoče o djetinjstvu u ratno doba, bilo da se radi o osobnim predmetima, fotografijama, dokumentima ili video svjedočanstvima.

Priča ovog muzeja nalazi se na: https://djetinjstvouratu.com/muzej/
FB: War Childhood Museum

 

Autor Vlatka Vužić

Autorice fotografija: Vlatka Vužić i Anna Bonanno