胡同 Hútòng i 四合院 Sìhéyuàn predstavljaju važne kulturološke elemente, prije svega, Pekinga. Radi se o tradicionalnom arhitektonskom stilu Pekinga, o imanju u obliku pravokutnika u kojem sobe okružuju centralno dvorište – glavna soba okrenuta je prema jugu, sporedne prostorije okrenute su prema sjeveru dok dvije bočne sobe okrenute prema zapadu i istoku okružuju, dakle, centralno dvorište – Siheyuan, što u prijevodu znači četverokutno dvorište, dvorište u kojem se često nalaze mogranji (ili druge vrste drveća) kao i vrtovi sa zasađenim cvijećem te akvariji.
Članovi obitelji su, prema svom položaju, stanovali u različitim sobama. Na primjer, domaćin i domaćica živjeli su u najboljoj, glavnoj sobi koja je najljepše osunčana i ima najljepši pogled. Mladi i drugi ljudi koristili su bočne sobe, a prostorije okrenute sjeveru obično su bile kuhinja i blagavaona. Svaka soba u Siheyuanu bila je neovisna, a zajedničko im je bilo dvorište gdje se družila obitelj. Siheyuan je bilo idealno rješenje za velike kineske obitelji. Ne čudi što su kasnije, prilikom prelaska u moderna zdanja današnjice, oni naviknuti na takav način zajedničkog života u biti vrlo teško napustili ovaj na koji su bili navikli, koji je bio njihov, toliko stotina godina…
Naime, Hutonzi datiraju još iz vremena dinastije Yuan (13.stoljeće) u kojoj je Peking proglašen kineskom prijestolnicom, a kada je tadašnji vladar, Kublaj-kan, naredio izgradnju Pekinga u obliku šahovske ploče. Još tada, Siheyuan je postao simbol Pekinga, a hutonzi u pravcu istok-zapad tako da su dvorišta bila okrenuta prema sjeveru (što je u skladu s Fengshui-jem) povezivali su, dakle, unutrašnjost starog dijela Pekinga. Pored svih pogodnosti za život i neospornog kulturnog značaja, izgradnja Siheyuana imala je također nešto svoje. Pravila. Posebne kriterije kojih se pridržavalo. Naime, postojala je određena proporcionalna stopa između veličine zida i dužine dvorišta, kako bi u njima bilo što više sunca zimi, a najmanje preko ljeta. Kinezi ništa nisu prepuštali slučaju. Postojali su tako veći, postojali su i manji Seheyuan-i, ovisno da li je u njima živjela veća ili manja, pa samim tim bogatija ili siromašnija obitelj. Nalazili su se jedan pored drugog, povezani prolazom koji je tvorio usku pekinšku uličicu – Hutong.
Širina takvih ulica varirala je. Neke su bile vrlo uske, dovoljne tek da nekoliko pješaka prođe odjednom, a neke su bile široke. Tako imamo najmanji Hutong – Qianshi Hutong, širok samo 40 centimetara u najužem dijelu kao i najširi Hutong – Lingjing Hutong koji u najširem dijelu ima 32,18 metara.
Hutonzi su dobivali imena prema obliku, biljkama, položaju, tržnicama, hramovima, poznatim ličnostima, administrativnim zgradama ili riječima koje donose sreću. Recimo, postoji Qianliang Hutong – Hutong novca i hrane, Mishi Hutong – Hutong tržnice riže.
U periodu koji će uslijediti nakon dinastije Yuan, za vrijeme dinastije Ming i Qing, ovaj oblik gradnje formirao je svoj karakter i znatno bio poboljšan, uskladio se sa životnim potrebama stanovnika. Dosta kasnije, u 20. Stoljeću, Siheyuane su zamijenile zgrade, Hutonge velike pekinške ulice. Ipak, dosta toga je ostalo. Neki su zatvoreni za javnost, neki nisu. Neki su oživljeni, neki nisu. Neki su preživjeli a neki, kako rekosmo, nisu…
Bilo kako bilo, zahvaljujući dugoj pekinškoj povijesti i statusu prijestolnice tijekom šest dinastija, gotovo svaki hutong ima svoju priču, neke su povezane i s najvećim povijesnim događajima pa zato dobra šetnja Pekingom neizostavno podrazumijeva i dugu šetnju nekim od Hutonga. U njima se doživi, vidi i nauči puno toga o drevnoj, ali i modernoj Kini.
Autorica: Vesna Baćović, mag.kineskog jezika i književnosti
Direktorica Haohan škole kineskog jezika
