“Ima taj jedan mali, koji mi ne da mira, vrti mi se po glavi već danima, mjesecima ako ne i godinama. Odlučila sam, prevarit ću muža!”
Tako je neki dan krenuo monolog moje izuzetno drage prijateljice. Naravno, nisam ostala šokirana niti najmanje. Naravno da se nisam niti čudila, jer više nema toga što me može začuditi, šokirati, iznenaditi ili, kako bi se reklo, izuti iz cipela. U posljednje vrijeme previše sam toga čula, vidjela te vrlo često i sama doživjela od ljudi oko mene.
Njenu možebitnu odluku da će prevariti muža s jednim malim, fatalnim uopće nisam komentirala jer sam kroz život naučila nekoliko mudrosti o međuljudskim odnosima.
Jedna od tih malih mudrosti mog sretnog života je da ne komentiraš nešto, ako te nitko ništa ne pita. Šuti i slušaj! Ljudi i tako bez previše pitanja sami o sebi kažu jako, jako, jako mnogo. Dovoljno je samo pustiti ih u tišini. Tišina najčešće ostavi jedan trag nelagode onom koji priča tako da pričalac sam izgovori puno, a bez iti jednog postavljenog pitanja.
Šuti i slušaj!
Tako nisam niti ja komentirala njenu odluku. Uostalom niti ne znam što bih trebala reći. Da joj idem objašnjavati da to nije uredu, da taj čin nije ispravan – neću! Tko sam ja da ikome objašnjavam što je ispravno i što je u redu?
Jesam li je trebala nagovarati i moliti da to ne čini? Naravno da nisam, jer opet – koliko god mi nekog molili ili preklinjali da nešto ne učini, e upravo suprotno! Ako je netko odlučio nešto učiniti – učinit će pa makar ga stajalo glave, kako bi se reklo.
Jer, opet iz vlastitog iskustva, kad meni netko kaže da nešto ne učinim i taj netko mi nađe 100 razloga da to nešto ne napravim, e onda ja nađem barem 500 razloga da upravo to napravim i dalje nema smisla. Tko god nešto naumi, napravit će. I to je amen. Uopće nije bitno o čemu se radi!
Nekako, usput, smatram da ljudi koji imaju 40+ godina imaju dovoljno znanja i životne mudrosti da i sami bez sugeriranja okoline znaju što je ispravno, a što nije. Nadalje, smatram da ljudi s 40+ godina isto tako imaju ili bi trebali imati ona neka moralna i etička načela što je ispravno, a što nije ispravno raditi, i sebi, i onom nasuprot sebe.
Iako, vrlo dobro je pitanje u životu što je ispravno, a što nije ispravno? Jer sve ono što može i što je za mene ispravno, ne mora biti ispravno i za onog drugog, ali generalno postoje neka nepisana „pravila“, postoje neki normativi i postoje načela po kojima se živi.
Što je ispravno, a što nije!?
Dalje, nisam čak niti razmišljala o njenoj odluci iz čistog razloga što nemam vremena baviti se tuđim životima. Često nemam vremena niti prostudirati po svom životu, nemam vremena analizirati sebe i svoja razmišljanja i stavove, a kamoli se baviti životima ljudi oko sebe. Uvijek sam mišljenja da svi imamo sami sa sobom poprilično puno posla i da je to puno kvalitetniji posao nego onaj koji se svodi na analiziranje tuđeg života. Ali, jebi ga, da kažem prosto, onaj tuđi život je uvijek je nekako zanimljiviji, i to je tako… Jednostavno, neko prijateljičino životno sranje je uvijek zanimljivije nego naše osobno sranje…
Međutim, ima jedno pitanje koje sam joj morala postaviti. Pitanje je bilo vrlo jednostavno, vrlo životno, vrlo realno, glasilo je:
“Kad to što misliš učiniti? Učiniš li, hoćeš li moći nastaviti istim životom sa svojim mužem i obitelji kao i do sada kad se nije ništa dogodilo?”
Nisam dobila odgovor, nisam ga niti očekivala, niti ga trebam. Dobila sam samo ono što sam željela, a to je da prije nego li napravi sranje iskreno i otvoreno popriča sam sa sobom vezano na tu temu, ali sama sa sobom, ne sa mnom, ne s nekim – sama sa sobom!
Zašto sama sa sobom?
Zato što kad napraviš neko sranje u životu i kad jednom postaneš svjestan toga što si napravio (sasvim nebitno je li prevara ili bilo što drugo), zaista i iskreno trebaš imati muda pogledati se ujutro u ogledalo u oči i sam sebi priznati: „Ok, to i to sam napravila/o…“, a pri tom biti bez grižnje savjesti, biti u miru sam sa sobom te nastaviti živjeti svoj život kao da se ništa dogodilo nije.
Možete li to?
Ne znam. Uvijek nekako krećem od sebe, zajebi što pričaju susjedi, zajebi što priča okolina – oni uvijek imaju nešto za reći i kad ih se ne pita, a ne pita ih se skoro pa nikad. Zajebi ponekad i mišljenje svojih prijatelja jer sve to u nekom trenutku postaje nebitno i slušaj samo sebe pokušavajući naći onu barem minimalnu dozu razuma u glavi mičući ružičaste naočala s nosa i pitajući se: a što će biti sutra? Što će biti nakon tog nečeg?
Svima je dobro znano da od susjeda pobjeći možeš, od ekipe isto tako, na koji dan „nestati s lica zemlje“ i isključiti se od svega i svih danas je užasno lako, ali postoji jedna kvaka – od sebe pobjeći ne možeš nikuda i nikada.
Gdje god da odeš, kud god da odeš i kad god da odlučiš otići, pobjeći od samog sebe – ne možeš. To ne postoji. Jednostavno, sam sebe, svoju glavu, svoja djela i svoje misli uvijek nosiš svugdje sa sobom…
