Nešto posve osobno ili zašto sam solo

Svako toliko mi ulete s pitanjem tipa: “Zašto si nakon razvoda još uvijek solo?” Mislim si ja, idiotskim pitanjima zaista nikad kraja.

Na takva pitanja najčešće ne odgovorim, jer odgovor ne mogu dati u 2 proste rečenice. Odigram diplomatski i prešutim, kao nisam čula jer mi se apsolutno ne da nekom poznaniku objašnjavati vizije svog života i moja gledišta na svijet. Moji prijatelji me takva pitanja ne pitaju jer i sami znaju odgovor na to zašto sam nakon razvoda još uvijek solo.

E, pa zašto sam solo? E, pa ima više razloga zašto je tome tako.

Odakle početi?

Jedan od razloga je to što nisam do sada upoznala adekvatnog muškarca koji bi mi zavrtio glavom i za kojim bih ja apsolutno izgubila pamet i ponašala se kao pogubljena guska u magli! Dakle, do sada takvog nisam srela, niti upoznala. Upoznala sam zaista mnoge, ali niti jedan me nije bacio na koljena da bih ja rekla – e to je taj.

Drugo, kad si mlad i blesav i kad imaš leptiriće u glavi, onda ti je skoro pa svaki tip dobar, pa neka ima mane ne znam kakve, vjerojatno ćeš prijeći preko toga i progledati mu kroz prste jer si mlad i nemaš baš nekog životnog iskustva i na sve, pa tako i na muškarce, veze i odnose, gledaš na jedan sasvim drugi način. Međutim, kad dođeš u kategoriju 30+ i sve si bliži 40+, a ukoliko povrh toga imaš i razvod iza sebe i još k tome imaš klinca, onda na partnerski odnos gledaš malo drugačije. Imaš neka druga očekivanja i imaš sasvim druge vizije partnerskog odnosa, malo više segmenata ulazi u kategoriju analiziranja.

Ako si realizirana osoba na svim poljima tipa: majka si, brak si probala, realizirana si stambeno i poslovno, imaš i prijatelje, hobije i ispunjen poslovan i privatan život, onda je to još jedna dodatna okolnost da ti se jednostavno ne da ni pod razno zaje**** s nekim jebivjetrom koji ni sa svojih 40+ ne zna što bi sam sa sobom i sa svojim životom, a još manje što bi s tobom osim da bi te  “dobro” i to je recimo vrh onog što dotični nudi, a svjesna si da te instant odnosi ne zanimaju, niti te čine sretnom.

Jednostavno, zar ne?

Još jedna stvar je zanimljiva. Ne znam, neki ljudi su pametni pa uče iz tuđih grešaka, ja spadam u kategoriju onih koji uče iz svojih „grešaka“. Prvo dobro gurnem ruku u vatru, opečem se, pa tek onda kužim da vatra jako peče. Ali dobro, život je jedna velika škola i veliko učenje i zaista učiš dok si živ.

Jednom kad prođeš iskustvo razvoda braka, nakon toga kao da doživiš jednu vrstu prosvjetljenja, kao da konačno shvatiš što želiš i kao da odjednom počneš duboko i iskreno voljeti i  cijeniti sebe. “Skužiš” što sve možeš dati u partnerskom odnosu, ali isto tako što sve tražiš i ne pristaješ na ništa manje jer postaješ svjesna svojih kvaliteta i isto takve kvalitete tražiš natrag.

U kratko, ne zadovoljavaš se više komadićima kolača u odnosu već tražiš sve, jer upravo sve možeš i dati, jer znaš da si sposoban ili sposobna za to. Često to, kad znaš što želiš u odnosu, postane jedan malo žešći zaj** jer imaš dovoljno godina i iskustva iza sebe da bi ti neki mangup mazao oči nizom sladunjavosti koje često ne drže vodu. A nekako sam i skužila kroz život da se frajeri kao malo boje jakih žena koje svoje živote znaju dobro hendlati. U biti, možda se ne boje, već im samo takve žene ne pašu. Možda se pored njih osjećaju manje vrijedni ili jednostavno njihova muškost tada ne može doći do izražaja.

Jednom mi je jedan frend rekao da u odnosu treba vladati emocija kao kad sjedneš na ugodan i mekan kauč. Dakle, odnos treba biti ugodan, treba biti inspirativan, treba nositi onu jednu dozu slobode i prihvaćanja suprotne strane.

Je li to tako?

Kad pogledam ove svoje frendove koji su još u braku ili zajednici, odnos im je sve samo ne takav – ugodan (ne svima, ali većini). Vječito neka predbacivanja, kontrole, manipulacije, laganja, muljanja i sl. Gluposti da mi i samoj ponekad dođe da im predložim da se razvedu jer im je to bolje, kako za njihovo zdravlje tako i za zdravlje svih koji ih okružuju.

Tužno mi je to sve gledati, ali uvijek si pomislim da su to njihovi izbori. Svoje sam izbore već odavno izborila i ne bih se više mogla niti zamisliti u takvom odnosu jer mi to nije potrebno, ne želim si to. Volim sebe i svjesna sam svojih kvaliteta da bih slušala da me netko ponižava, vrijeđa ili se izderava na mene samo zato što je ustao na krivu nogu. Apsolutno ne, a nažalost takvih odnosa je izuzetno puno. Tužno mi bude što si sve ljudi dozvole i koliko srozaju svoje ljudsko dostojanstvo radi toga da bi zadržali brak (odnos, zajednicu), radi ne znam čega. Radi toga da bi se pričalo da su oni još jedini koji su ostali u „sretnom“ braku, radi neke imaginarne sigurnosti, radi…..

Eto, to su samo neki moji razlozi zašto sam još uvijek solo i ne žalim se. Biti sam ili trenutno ne imati partnera, uopće nije loše, niti tako strašno, imaš svo vrijeme ovog svijeta da radiš ono što želiš i ono što voliš, da ugađaš sebi i njeguješ svoje hobije i svoj društveni život koje ćeš imati u i partnerskom odnosu, ali vjerojatno ne u toj mjeri kao kad si sam sa sobom.

Osobnog sam mišljenja da ću i dalje biti radije solo i hendlati život onako kako meni paše i kako najbolje znam, nego se uvući u neki odnos koji me ne čini sretnom, u odnos koji mi daje gorak okus u ustima, koji me sputava i ograničava samo da bih rekla, ili da bi okolina rekla, ona ima nekog, nije više solo…..

Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay