Kada “počinje” odvajanje? Kada ga um i tijelo počne osjećati? U ljubavi, kako se to naokolo skoro pa vrišti, mi smo jedno s partnerom. (Ma ne samo s partnerom, s cijelim univerzumom!) Jedno tijelo, jedna duša. I tako se to doista u većini slučajeva u početku veza i čini. Dok gore one prve vatre, dok bukti ona početna strast. I još i poslije kada počne samozavaravanje da je i dalje tako. A onda jednog dana… “Slušaj, ja imam svoj život! Pa nismo slijepljeni jedno za drugo, dvoje nas je! Imam svoje želje, ne moramo uvijek sve željeti isto. Nismo isti. Želim nešto novo, želim to solo.”
Tada “počinje” odvajanje.
Nećete to izreći uglas, to će reći jedna strana, ne ona strana “jednog” koja je uvijek bila više sklona vjerovati da će zauvijek biti kao i na početku, druga će strana “jednog” to izbaciti iz sebe povrjeđujući onu prvu koja je još u zabludi o jednoti.
No, pogledamo li istini u oči, onaj tko to izrekne, zapravo, izriče istinu ili, bolje rečeno, trga plašt s velike laži koja nam se na svakom koraku podmeće, laži da smo jedno sa svime, u ljubavi osobito.
Mnogo konkretnije, mnogo bolnije, (u pogledu ljubavnih veza ili brakova), nego što je to preljub i slične okolnosti. Jedna osoba počinje tražiti zadovoljenje, sreću, razne vrste spasa, od ovoga ili onoga, van zajednice s čvrstim argumentom koja drugoj strani ostavlja čak tri opcije:
- Prihvatiti u miru ako može spoznati
- Prihvatiti i patiti ako ne može shvatiti
- Otići
Ne mora biti nužno da je ljubav prestala, ali da nešto nije u redu, to je svakako očigledno. Jer onaj koji izriče veliku istinu o “dvoje” i pobija laž o jednoti, svakako drugu stranu stjera u kut time što joj druga strana u biti ne može proturječiti, zar ne?
U vezi je dvoje ljudi, dva svijeta, prava na vlastite samovoljne izbore i putove za kojima se, eto, jednog dana pojavi izvanredna potreba, a da joj u prethodnom razdoblju “jednote” nije bilo ni spomena. Dakle, onaj koji izriče istinu, da se ne bi zavarali, nije nužno onaj koji je shvatio da živi laž već samo osjetio žudnju da bude to što jeste, da se “odvoji” ne znajući da je oduvijek odvojen. Da ne bi bilo zabune, ovdje nije riječ o tome kako se u odnosu ne mogu živjeti svoji zasebni interesi, hobiji, prijatelji i slično. To je prirodno i to se podrazumijeva. No, pažljivo čitajući nije teško shvatiti o čemu se priča, osobito onima koji su to proživjeli. I onima koji će se dignuti na uzbunu zalažući se za slobodu u vezi i braku, a iza čega stoji nemoć, jer ti koji se za to zalažu su: ili oni koji nisu uopće za vezu ili brak ili oni koji trpe, ali su sebe nekako uspjeli uvjeriti da je njihova druga polovica ili “odvajatelj” potpuno u pravu.
Uče nas laži od samog djetinjstva, uvjeravaju nas u te laži tijekom odrastanja, starimo s tim lažima, jer nas je malo spremno pogledati ljubavi direktno u oči i priznati si da uvijek živimo s osobom kakvu zamišljamo i želimo, a ne s osobom kakva ona uistinu i jeste: oh, netko posve drugi od onog što si umišljamo!
Bilo bi pošteno, dok još ne znamo ništa, da nam se na startu života, prije nego srljamo u laži, kaže kako stvari stoje. Ali, čekajte malo…Tko će nam to reći? Ako smo jedno s univerzumom, jedna energija, shit about new age energy, jedna svijest, jedno u ljubavi… Zauvijek… Tko će se odreći te očaravajuće laži čak kad i čuje: “Slušaj, ja imam svoj život! Pa nismo slijepljeni jedno za drugo, dvoje nas je! Imam svoje želje, ne moramo uvijek sve željeti isto. Nismo isti.”
Dobar primjer je Ana Karenjina, svima nama koji znamo čitati znani lik iz istoimenog Tolstojevog romana. Ona i njezina ljubav grof Vronski su u početku jedno, nerazdvojni, sve ide onako kako mislimo da će uvijek ići, pa tako i Karenjina. Nema posebnih potreba za soliranjem, itd… No, onda iznenada…Break news! Vronski se lagano počinje odmicati, to radi onako lagano i podmuklo, Ana djeluje kao da umišlja… No, grof Vronski se “počeo” odvajati, (da ne idemo u detalje, a bogme ih ima), i odvojio na koncu, naravno. Dalje znamo. Karenjina je samo jedan primjer potvrde kako u nama programirana laž “o jednom” može posljedično djelovati na neke osobe.
Čak kad i čujemo to, spremni smo srljati dalje tražeći ponovno onaj isti početak jednote, vrteći se u krugu. A krug je zatvoren.
Don Miguel Ruiz baca najveće bisere o ljubavnim vezama, a jedan od najboljih je da u suživotu svatko treba ima potpunu slobodu, pri tome dodajući da kad je jednoj strani teško, a vi ne znate zašto, ne treba ništa pitati već se izmaknuti te pustiti da dotična osoba u problemu to sama riješi… Cijenjeni Don Miguel Ruiz, pored dvije izvrsne knjige, (Glas znanja i Četiri sporazuma sa samim sobom), s ovom o ljubavi je potpuno promašio poantu. Ne samo poantu već se između redova da pročitati koliko smo jadni, (očito je autor to sam iskusio), kada doživimo udarac od partnera, emotivni udarac, kada “opraštamo” i nastavljamo živjeti navodno u miru, a grizući se u sebi, a to, naravno, radimo, u bespomoćnosti i želji da zadržimo osobu koju volimo, ali koja očito više nije na istoj emotivnoj frekvenciji s nama.
Srce nikada ne može oprostiti bol, ali je zato spretno u laganju samog sebe.
Tekst napisala Biba Magić, portal vidovitost.net
