Nedavno sam bila na mini susretu gimnazijske generacije, što zbog znatiželje, što zbog networkinga (koji danas ionako više radimo digitalno nego licem u lice).
Nakon blic upoznavanja tko radi što i koliko djece broji, upita me bivša kolegica živim li još na istoj adresi kvarta koji smo nekada dijelile. Odgovaram potvrdno i osjećajući potrebu da opravdam svoj prilično odrasli život u roditeljskom gnijezdu dodajem kako mi je tako lakše zbog dvoje djece koja su, eto, odlučila doći na svijet istovremeno. Ne spominjem pri tome kako u nuždi imam i nekoliko vlastitih kvadrata, no tek toliko po glavi stanovnika.
To nije isprika – njen je odgovor, komentiran iz prizme 'digla sam kredit za stan i odselila se od roditelja'. Živi s dečkom i cimericom, kako kasnije saznajem. Djece (još) nema.
Sama stvar da mi ta izjava još zvoni negdje u glavi, potvrđuje mi ono što izbjegavam nekoliko mjeseci priznati: nedostatak samopouzdanja. Godine porodiljskog i poduzetništva ostavile su trag.
Nikad nisam bila plahi cvjetak i mislila sam da su dani "traženja sebe" ostali daleko iza mene, u tim gimnazijskim klupama koje su nekako opet otvorile potragu. Prošlo je osam mjeseci kako tražim posao. Sandučić e-mail pošte sve se rijeđe puni odgovorima kako sam malo očvrsnula u selekciji budućeg poslodavca tražeći ono što nakon preko dva desteljeća školovanja i zaslužujem.
Ma, nije još toliko financijski aspekt prisutan (iako je i on postao značajan teret mome "pouzdanju") već potreba da se maknem, dignem ujutro, obučem neku dugo osmišljavanu, novu kombinaciju, socijaliziram se pokraj aparata za kavu i dijelim univerzalne probleme s kolegama. Jer, kad ste kod kuće već koliko i ja, u svojoj maloj ljušturi, problemi znaju poprimiti tragične razmjere. Samo u glavi, naravno.
Ni posao nije više kao što je bio. Ne ide baš nikome u zadnje vrijeme, pa ne ide ni nama. Razočaranja su sve češća, a stalni optimizam izaziva previše napora kada sve pada oko vas: kupovna moć građana, kuna prema švicarcu, američki kreditni rejting… I nije ni čudo da se svi okolo prisjećaju onih boljih vremena. Jednostavno, sve je bilo lakše. Kad sam pala jedan ispit, brzo sam se digla položivši drugi. Nesretne ljubavi, do one nove koja bi me opet digla u nebesa, liječila bih endorfinskom terapijom šopinga.
Da, tada je i samopouzdanje bilo jeftinije. Manji su bili ulozi – slomljeno srce, nekoliko izlazaka u zamjenu za prolaznu ocjenu i poneka kuna. Jedini kredit bio je onaj na mobitelu.
Danas igramo u višoj ligi. Tu su čipovi djeca, brak, rate kredita, podstanarstvo, registracija… Treba puno više od pet zvjezdica u horoskopskim rubrikama u kojem sve češće i zdravlje ne igra više na klupi.
Ipak, pametniji smo i nešto mudriji da uspjehe ne gledamo samo kroz novac sada kada znamo koliko truda što vrijedi. Također, naučili smo da tuđa dostignuća ne smijemo gledati kroz prizmu svojih. I najvažnije, ne obazirati se na živote drugih.
Bez isprika. Sami si postavljamo ljesticu. Jer, naposlijetku, kad se crta povuče, najvažnije da ste sami sa sobom na "ti", zadovoljni, i da su vaši demoni samo vaši. Bez obzira na mišljenja drugih.
Ja jesam, zbog nove kategorije u mome horoskopu, one koja me diže i više od zvjezdica – obitelji. Nove i one stare, koja mi pomaže da oni sitni, svakodnevni padovi ne postanu prepreka za visine. I hvala joj na tome. Samo neka je!
Dvojceki.com
Nakon blic upoznavanja tko radi što i koliko djece broji, upita me bivša kolegica živim li još na istoj adresi kvarta koji smo nekada dijelile. Odgovaram potvrdno i osjećajući potrebu da opravdam svoj prilično odrasli život u roditeljskom gnijezdu dodajem kako mi je tako lakše zbog dvoje djece koja su, eto, odlučila doći na svijet istovremeno. Ne spominjem pri tome kako u nuždi imam i nekoliko vlastitih kvadrata, no tek toliko po glavi stanovnika.
To nije isprika – njen je odgovor, komentiran iz prizme 'digla sam kredit za stan i odselila se od roditelja'. Živi s dečkom i cimericom, kako kasnije saznajem. Djece (još) nema.
Sama stvar da mi ta izjava još zvoni negdje u glavi, potvrđuje mi ono što izbjegavam nekoliko mjeseci priznati: nedostatak samopouzdanja. Godine porodiljskog i poduzetništva ostavile su trag.
Nikad nisam bila plahi cvjetak i mislila sam da su dani "traženja sebe" ostali daleko iza mene, u tim gimnazijskim klupama koje su nekako opet otvorile potragu. Prošlo je osam mjeseci kako tražim posao. Sandučić e-mail pošte sve se rijeđe puni odgovorima kako sam malo očvrsnula u selekciji budućeg poslodavca tražeći ono što nakon preko dva desteljeća školovanja i zaslužujem.
Ma, nije još toliko financijski aspekt prisutan (iako je i on postao značajan teret mome "pouzdanju") već potreba da se maknem, dignem ujutro, obučem neku dugo osmišljavanu, novu kombinaciju, socijaliziram se pokraj aparata za kavu i dijelim univerzalne probleme s kolegama. Jer, kad ste kod kuće već koliko i ja, u svojoj maloj ljušturi, problemi znaju poprimiti tragične razmjere. Samo u glavi, naravno.
Ni posao nije više kao što je bio. Ne ide baš nikome u zadnje vrijeme, pa ne ide ni nama. Razočaranja su sve češća, a stalni optimizam izaziva previše napora kada sve pada oko vas: kupovna moć građana, kuna prema švicarcu, američki kreditni rejting… I nije ni čudo da se svi okolo prisjećaju onih boljih vremena. Jednostavno, sve je bilo lakše. Kad sam pala jedan ispit, brzo sam se digla položivši drugi. Nesretne ljubavi, do one nove koja bi me opet digla u nebesa, liječila bih endorfinskom terapijom šopinga.
Da, tada je i samopouzdanje bilo jeftinije. Manji su bili ulozi – slomljeno srce, nekoliko izlazaka u zamjenu za prolaznu ocjenu i poneka kuna. Jedini kredit bio je onaj na mobitelu.
Danas igramo u višoj ligi. Tu su čipovi djeca, brak, rate kredita, podstanarstvo, registracija… Treba puno više od pet zvjezdica u horoskopskim rubrikama u kojem sve češće i zdravlje ne igra više na klupi.
Ipak, pametniji smo i nešto mudriji da uspjehe ne gledamo samo kroz novac sada kada znamo koliko truda što vrijedi. Također, naučili smo da tuđa dostignuća ne smijemo gledati kroz prizmu svojih. I najvažnije, ne obazirati se na živote drugih.
Bez isprika. Sami si postavljamo ljesticu. Jer, naposlijetku, kad se crta povuče, najvažnije da ste sami sa sobom na "ti", zadovoljni, i da su vaši demoni samo vaši. Bez obzira na mišljenja drugih.
Ja jesam, zbog nove kategorije u mome horoskopu, one koja me diže i više od zvjezdica – obitelji. Nove i one stare, koja mi pomaže da oni sitni, svakodnevni padovi ne postanu prepreka za visine. I hvala joj na tome. Samo neka je!
Dvojceki.com
You must be logged in to post a comment Login