On će se promijeniti?!

Imam još par prijateljica koje su u braku i, ta manjina koja postoji, uglavnom su sve vrlo ili barem često nesretne i frustrirane svojim muževima, odnosom, brakom… Njihovi muževi uglavnom ne zadovoljavaju njihova očekivanja. Znam, ne treba ništa očekivati kažu neki stari mudraci, ali ako si s nekim u nekom odnosu, pogotovo ako si u braku onda valjda moraš sam sebi priznati da imaš očekivanja. Neka mala očekivanja i ti od njega kao i on od tebe. Mislim da je to čisto normalno…

Često slušam njihove priče i nenadjebiv optimizam koji zrači iz čarobne rečenice: „On će se promijeniti!“.
Gotovo svaki put kad čujem tu famoznu rečenicu ugrizem se za jezik da ne krenem s lavinom svojih komentara i objašnjenja.

Naučila sam da ljudima nije potrebno puno objašnjavati, razlagati i dokazivati jer – ili te ne čuju, ili te ne žele čuti, pa onda dođe na isto. Dakle, čemu gubiti svoju dragocjenu energiju na nešto što nema smisla i na nešto što neće niti malo uroditi plodom. Na kraju krajeva, svima nama dođe vrijeme u životu da spoznamo sami neke stvari, prije ili kasnije, kako kome…

I razumjela bih ja tu njihovu izjavu, pa čak i opravdavala, da su to neke mlade i nezrele osobe, da su to žene koje su vezi ili braku tek koju godinicu. Tada bih stvarno shvatila, ali kad si u braku 5, 10 ili više godina onda se malo zapitam za intelekt pojedinih persona koje me okružuju.

Dobro, treba biti pozitivan i treba vjerovati u bolje, treba vjerovati u bolje sutra, treba vjerovati u sebe, ali optimizam po pitanju mijenjanja drugih ljudi meni ne drži vodu, pogotovo ako je potrebno mijenjati karakter.

snaga žene, ruž, visoke pete

Upravo smo takvi kakvi jesmo

Po rođenju su nam dodijeljene neke karakterne osobine, genetika je učinila svoje, odgoj je učinio svoje, odrastanje, sazrijevanje, okolina, sve je to polako utjecalo na nas. Sve nas je to oformilo kao čovjeka sa svojim osobinama. I što smo stariji to se više vraćamo sebi, izvornom i pravom sebi.. Mijenjamo se, radimo na sebi, ali mi sami sebe mijenjamo… I onda čujem tu rečenicu o promjenama drugih i vulkan u meni polako proradi….

Možemo mijenjati sebe, što je čak i preporučljivo i dobro. Raditi na sebi, mijenjati se svaki dan polako. Kako mijenjamo sebe tako se svijet oko nas polako počinje mijenjati jer se ugađamo na jednu sasvim novu frekvenciju, ali besmisleno je tražiti od partnera da se mijenja iz korijena.

Postoje stvari koje se mogu i „moraju“ tolerirati, postoji kompromis, ali tražiti od nekog da se mijenja iz korijena, da mijenja svoje životne stavove, da mijenja opredjeljenja, da mijenja svoje svjetonazore, e pa to je čista iluzija i gubljenje vremena. Pogotovo ako je taj netko upravo godinama živio tako i jednostavno drugačije ne zna ili još bolje – ne želi znati a svi znamo da se ponekad bilo kakvih promjena ljudi boje, jednostavno, nisu otvoreni za promjene.I onda se ja pitam čemu sebe zavaravati?

love_lock

Čemu gubiti vrijeme?

Čemu gubiti svoje živce na višesatna objašnjavanja koja najčešće rezultiraju minimalnim promjenama, a onda nakon vrlo kratkog vremena sve se opet vrati na stari put? Čemu uopće vjerovati da će se netko promijeniti?
Ne, neće se promijeniti na način koji nama paše jer svi smo upravo takvi kakvi jesmo i za svakog od nas postoji netko na ovom svijetu koji će nas voljeti upravo ovakve nesavršene i pomalo otkačene, bez potrebe da nas mijenja ili da mi mijenjamo nekog. Ne treba mijenjati zbog drugih. Možda je sebično, ali je i jedino ispravno i dokazano da je tako. Kako se kaže: svaki lonac – nađe poklopac.

Onaj koji se i samo pokušao mijenjati radi onog drugog, da bi njemu udovoljio, prije ili kasnije poludi jer ne može živjeti kao netko tko nije. Eksplodira kao express lonac i onda to krene, naravno, sa svim zaostacima, s kamatama nezadovoljstva potisnutog u sebi. Čisto prirodno. Ne možeš živjeti kao netko tko nisi jer duša pati, a jednom to dođe na naplatu u bilo kojem obliku, ali dođe, kao bolest ili slično…

I naravno, ne treba se zavaravati, možemo se samo mi promijeniti u odnosu prema ljudima i prihvatiti ih upravo takve kakvi jesu. Bezuvjetno ih prihvatiti, svaki i mali pokušaj mijenjanja nekog je za mene čisti Sizifov posao, a život ti prođe tik –  tak, i ne okreneš se, a već si star i smežuran.

I čemu onda? Potrošiti ovaj jedan i vrijedan život koji nam je dan na dar na nezadovoljstvo, na frustracije, na gubljenje živaca oko mijenjanja našeg partnera, na vjerovanje da će se on/ona ipak jednom promijeniti i postati upravo ono što mi želimo i očekujemo?

Ne, neće postati ono što mi želimo, nikada to neće postati…
Možda je sve ovo malo grubo i brutalno, ne znam drugačije, ali je istinito i sasvim realno. A istina ponekad baš i zna zaboljeti…

Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima