Oni su moja zamjenska obitelj!

Nisam pustila ni suzu u nedjelju ujutro kad nas je uz koronu probudio prvi potres i kad smo izašli van stanova nemajući pojma što nas još čeka. Nitko tko je to jutro dočekao u Zagrebu neće zaboraviti tu silnu trešnju zidova koja nas je sve „izbacila“ iz kreveta i dok sam, uz srce koje je tuklo 100 na sat, tražila mobitel po krevetu jer je Big Boss zvala da vidi jesmo li dobro.

Uslijedili su pozivi i poruke. Ne znam, bilo ih je valjda više u tih pet minuta nego za cijeli dan rođendana. Skoro, nisam, ali skoro sam zaplakala kada sam shvatila da imam prave ljude oko sebi, koliko se svi brinemo jedni za druge.

Došao je onda taj ponedjeljak navečer, kada sam vidjela koliko je urušena Ortopedija Šalata. I onda sam se rasplakala. Ovo je hodnik na dječjem odjelu na kojem sam provela djetinjstvo i odrasla. “Mama idemo do hodnika”, bila je glavna zanimacija dok sam mjesece provodila u ovim razrušenim sobama.

Sjećam se kako smo uvijek bili presretni kad su nam naše najdraže sestre pustile da nakon večere ostanemo još maalooo družiti se tamo, a mi smo se osjećali tako cool i odraslo.

S vremenom, kako sam odrastala, tako sam znala navečer sjediti i s njima u ordinaciji. Ipak, više sam vremena provela u tim sobama i na tim hodnicima, nego u svojoj vlastitoj sobi. Kako i ne bi sjedila s njima i razgovarala kada su svi bili moja zamjenska obitelj.

I sve dok se to „ruglo“ nije srušilo, s osmijehom na licu sam svaki put došla do dječjeg kada bi bila na kontroli ili terapijama i opet izgrlila sestre i pozdravila sve liječnike koje sam srela.

Kod mene ne društvenim mrežama, a niti u razgovorima uživo, nitko nije mogao čuti i vidjeti kako plačem jer se srušio neki toranj, zgrada, crkva, itd. Ja nisam osoba koja plače za nečime što mi ne znači, a niti ona koja ide za trendovima pa objavljuje onu sliku koja uvijek kruži nakon unesrećenog grada.

Najviše prolivenih suza je bilo na tim hodnicima Šalate, najviše zagrljaja, najviše „želim ići doma“, a sada da se još jednom prošetati tim hodnicima i od srca zagrliti sve ljude uz koje sam odrasla. Nekima je ovo „samo“ bolnica, „izgradit će se nova“ kažu, a nekima je, kao i meni, bio drugi dom.

Da vam se sruši kuća i netko vam kaže „izgradit će se nova“, bi li se dobro osjećali?

Ta stara zgrada je bila više od bolnice. Često smo sjedili u Kafiću, gledali u nju komentirajući kako bi se mogla srušiti ako bude potres, jer svi znamo u kakvom je stanju bila, ali smo odmahivali rukom jer nitko nije pomislio kako će to i dogoditi. Mnogi su se, kao i ja, pitali zašto je nitko nije prije obnovio, ali sada to ionako nema veze.

U ponedjeljak je bio i dan kada sam prvi put operirana, prije 23 godine. Imala sam svega tri tjedna kada je mama prvi put kročila sa mnom u te hodnike. Tu su nastala i prijateljstva i lekcije za cijeli život. I dok vi plačete za tornjevima sa zgrada, ja ću za ovom zgradom.

A vidite ironije, danas je već i četvrtak, četiri dana od potresa, a ja ne vidim više kako „žalite“ za vrhovima zgrada i tornjem katedrale.