Sutra će biti devet godina otkako su srušena oba nebodera Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku. Napadnut je tada bio i Pentagon, mozak američke vojske, ali ne toliko uspješno. Pilot aviona nije uspio nanišaniti zapovjedni dio. Ili stići do njega, svejedno.
Nestalo je šest aviona, od čega su dva navodno srušili Amerikanci. Prevencije radi. Bile su to, vojnom terminologijom rečeno, kolateralne žrtve. Poginulo je ukupno tri tisuće ljudi. Ozlijeđenih je, procjenjuje se, bilo nekoliko desetaka puta više.
Sutra će, također, crkva Dove World Outreach Center, fundamentalistička kršćanska zajednica s Floride, iz osvete spaliti nekoliko primjeraka Kurana, a taj potez odmah su osudili Afganistanci i visoki američki časnici koji ondje služe, ali i glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen.
Dana 18. studenog 1991. pao je Vukovar. Najpoznatiji njegov motiv, čuveni vodotoranj, pogođen je otprilike 600 puta. No odbio se srušiti, valjda iz prkosa. Što ne vrijedi za neprocjenjivo vrijednu staru baroknu jezgru s franjevačkim samostanom, koja je zauvijek nestala. Ako komu treba predodžba kakvo je blago zapravo uništeno – to vam je kao da sa zemljom sravnite Dubrovnik. Jer takav kompleks u Europi nije postojao. Jedini približno sličan, drezdenski, razvalili su Ameri bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu. Posve nepotrebno. Firenca na Labi poslije je srećom obnovljena. Ona na Dunavu nije.
Štošta se otad dogodilo. Neke stvari pamtimo, neke ne. A ove spadaju u prvu skupinu. Jer nas stalno podsjećaju na to koliko smo daleko od zvijezda. Premda im, tobože, težimo. Do koljena ukopani u zemaljsko blato.
Ipak, postoje neke razlike. Oni preko Vele bare bave se teorijama zavjere, snimaju diletantske filmove kojima se smiju ozbiljni povjesničari, pitaju se zašto u napadu nije poginuo nijedan Židov („Mossad je, eto, znao pa upozorio svoje!“)… A mi? Mi ne palimo srpske knjige, formalno opraštamo, nominalno smo uljuđeni, uljuđeniji od tamo nekakvih kretenskih pastora. Sve dok u gradu koji je šupak Pavelić prodao Talijanima ne počnu oblačiti crne uniforme i dizati ruke u zrak kao potporu junačkome sinu hrvatskoga naroda. Koji je slavno pobjegao u inozemstvo.
Dobro, čemu u školama uče te klince? Čemu s druge strane Atlantskog oceana uče ljude u kući Božjoj? Miru i ljubavi? Činjenicama? Toleranciji? Ne, dakako da ne.
Bez ikakve namjere da budem ciničan – čini mi se da su nevješti Arapi promašili mnogo svrsishodnije ciljeve. Šteta, bilo bi na svijetu više pameti…
Nestalo je šest aviona, od čega su dva navodno srušili Amerikanci. Prevencije radi. Bile su to, vojnom terminologijom rečeno, kolateralne žrtve. Poginulo je ukupno tri tisuće ljudi. Ozlijeđenih je, procjenjuje se, bilo nekoliko desetaka puta više.
Sutra će, također, crkva Dove World Outreach Center, fundamentalistička kršćanska zajednica s Floride, iz osvete spaliti nekoliko primjeraka Kurana, a taj potez odmah su osudili Afganistanci i visoki američki časnici koji ondje služe, ali i glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen.
Dana 18. studenog 1991. pao je Vukovar. Najpoznatiji njegov motiv, čuveni vodotoranj, pogođen je otprilike 600 puta. No odbio se srušiti, valjda iz prkosa. Što ne vrijedi za neprocjenjivo vrijednu staru baroknu jezgru s franjevačkim samostanom, koja je zauvijek nestala. Ako komu treba predodžba kakvo je blago zapravo uništeno – to vam je kao da sa zemljom sravnite Dubrovnik. Jer takav kompleks u Europi nije postojao. Jedini približno sličan, drezdenski, razvalili su Ameri bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu. Posve nepotrebno. Firenca na Labi poslije je srećom obnovljena. Ona na Dunavu nije.
Štošta se otad dogodilo. Neke stvari pamtimo, neke ne. A ove spadaju u prvu skupinu. Jer nas stalno podsjećaju na to koliko smo daleko od zvijezda. Premda im, tobože, težimo. Do koljena ukopani u zemaljsko blato.
Ipak, postoje neke razlike. Oni preko Vele bare bave se teorijama zavjere, snimaju diletantske filmove kojima se smiju ozbiljni povjesničari, pitaju se zašto u napadu nije poginuo nijedan Židov („Mossad je, eto, znao pa upozorio svoje!“)… A mi? Mi ne palimo srpske knjige, formalno opraštamo, nominalno smo uljuđeni, uljuđeniji od tamo nekakvih kretenskih pastora. Sve dok u gradu koji je šupak Pavelić prodao Talijanima ne počnu oblačiti crne uniforme i dizati ruke u zrak kao potporu junačkome sinu hrvatskoga naroda. Koji je slavno pobjegao u inozemstvo.
Dobro, čemu u školama uče te klince? Čemu s druge strane Atlantskog oceana uče ljude u kući Božjoj? Miru i ljubavi? Činjenicama? Toleranciji? Ne, dakako da ne.
Bez ikakve namjere da budem ciničan – čini mi se da su nevješti Arapi promašili mnogo svrsishodnije ciljeve. Šteta, bilo bi na svijetu više pameti…
In this article:11. rujna, arapi, dnevnik pipanja, rat, svjetski trgovački centar, tihomir mršić
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login