Pjevajmo dok godine lete!

Prošli tjedan je bio „Najveći blagdan u godini“ iliti moj rođendan. Napunila sam 28, veselila se tom danu proteklih 365, planirala od Nove godine i kako je brzo došao taj dan, još je brže i prošao.

No, nije poanta ovog teksta pričati vam kako smo proslavili veliki dan jer sam već dosadila i bogu i vragu s tim pričama i objavama na mrežama. Poanta je da se volim osvrnuti na godinu iza i pogledati koliko mi se život promijenio. Većina to radi za Novu godinu sa srcedrapajućim objavama koja sadrži nezaobilazan hešteg #newyearnewme, dok ja te 13. veljače imam #thankyou.

 

 

U sitne jutarnje sate nakon što je većina otišla s proslave razmišljala sam kako bi svakome tko bi mi prije godinu dana rekao da ću 28. dočekati ovako, rekla da je lud. Ona koja je „sve kafane obišla, a smirila se nije“, smirila se (ok, iako vama to ne izgleda tako na prvi pogled ), uozbiljila, zauzela za sebe jer je majka nije učila spustiti glavu, pronašla dom.

Zahvalna sam mojim ljudima, koji su iz godine u godinu tu, a koliko god odrasli, i dalje svi spremno sudjeluju u kupovanju i imenovanju plišanaca, puhanju balona i ukrašavanju prostora, pjevanju uz prskalice dok godine lete.

 

 

Svi me pitaju zašto toliko volim taj dan, a istina je kako je to jedini dan u godini kada se svi moji najdraži ljudi skupe na jednom mjestu. Ta količina sreće i ljubavi je neprocjenjiva jer u konačnici, to je ona obitelj koju sam ja odabrala. To su oni ljudi kreću kada ih pitaš „Idemo?“, oni koji me vide i dobru i lošu, a i dalje me vole. Oni s kojima mi suze idu od smijeha zbog #vjerovaliiline trenutaka. Oni koji će me izvući iz stana (i nahraniti!) kada nemam snage i volje za ustati. Oni koji slušaju drame opet i opet, jer prijatelji to rade. Oni koji spremno sudjeluju u svim mojim ludim idejama bez imalo premišljanja. Oni koji bi prije izgubili mene nego Pamelu, kako kažu…