Podrška – 365 dana, 24 sata

Danas se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Naime, Ujedinjeni narodi su 3. prosinac proglasili tim važnim danom. Komisija za ljudska prava, u rezoluciji od 5. ožujka 1993. godine, pozvala je zemlje članice da ističu obilježavanje tog datuma kako bi se postigla jednakost u ostvarivanju ljudskih prava i sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu.

Skoro ste odustali od čitanja teksta? Čini vam se suhoparnim? Tako stoji u gotovo svakom tekstu o „važnom“ datumu. Ponekad se pitam je li ljudima postalo naporno svako malo obilježavati neki od važnih dana? Vide li smisao u baš tom danu?

U ovih šest godina postojanja Mogu sve, šest godina rada i sudjelovanja na mnoštvu događanja, imam osjećaj kako ljudi sve više vole tu frazu „sudjelovanja u obilježavanju“ ___ (stavite što god poželite), a ona gubi sve veće značenje. Prije nekog vremena me to, prvo ljutilo, a onda se pretvorilo u osjećaj tuposti. Pitate se zašto? Jer ne vidim smisao da se samo taj jedan dan priča o temi koja je dodijeljena tom datumu. Jer kada govorim o OSIćima, Međunarodni dan osoba s invaliditetom ne znači previše. Meni ništa ne znači.

 

Kada već pričamo o datumima, znate koji meni zaista znače?

12. studeni, dan kada mi se 2013. godine promijenio život, dan kada su mi amputirali nogu. (I da, i dalje mi taj neugodan izraz budi trnce po tijelu). Čak je i sat bitan, 9.30h kada su me vozili u operacijsku salu.

Bitan je i 17. prosinac kada sam prvi put stavila protezu na nogu i hodala. Okružena fizioterapeutima, protetičarima i frendicom kraj sebe, u strahu i sa suzama u očima, gledala sam kako mi obje noge stoje na podu, bojeći se napraviti prvi korak.

Bitan je i 24. ožujak kada sam 1997. bila na prvoj operaciji, vrlo brzo nakon 5. rođendana. Samo dan ranije sam dom, uz svoje najdraže u Požegi, zamijenila domom na Ortopediji Šalata, i dobila novu obitelj.

Mogla bih vam istaknuti još neke datume koje su mi bitni, ali shvatili ste poantu, zar ne? Nije meni, kao osobi s invaliditetom, važan taj 3. prosinac, i usudim se reći da nije važan ni svim ostalima koji se bore za sebe. Bitni su svi dani, jer se borimo svaki dan.

Uspjeh je kada se s bolovima probudiš, ustaneš iz kreveta i odeš na posao. Borba je kada ti život ne staje jer te boli, jer si depresivan, jer se jednostavno ne osjećaš dobro. Najgori su oni dani kada ti se sve poklopi pa se uz to još strga dio proteze, nažulja te, ne možeš trening odraditi. Ti trenuci su bitni, a vjerujem da ih svi vi imate na svoj način.

Stoga, bitno je da nam svaki dan dajete podršku, 365 dana u godini!

Bitno nam je da svaku priliku iskoristite za pričanje o vama važnim stvarima. Bitno je da naučite ljude, bilo da se radi o invaliditetu, karcinomu, bolesti štitnjače, psorijazi, disleksiji…

Zaista nije bitan taj jedan „važan“ dan u godini i provlačenje njega kroz medije i društvene mreže. Bitno je svakodnevno sudjelovati u inkluziji osoba s invaliditetom u društvo, u podizanju svijesti VAMA bitne tematike.