U sklopu festivala Ana u Gradu koji će se održati u Dubrovniku od 21. do 23.6. održat će se i dvije kazališne predstave. Nastupa najstarije svjetsko kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, a izvest će dvije predstave:
- 22.6 u 20 h u Kneževom dvoru: Jučer sam se sjetio plave
- 23.6 u 20 h u Kneževom dvoru: Čovječja ribica
Sav prihod od prodanih ulaznica darivat će se Udruzi slijepih i slabovidnih osoba Dubrovačko-neretvanske županije.
Karte je moguće kupiti na prodajnim mjestima ticketshop.hr , na sljedećim linkovima: https://bit.ly/2McAusB%20i%20 i https://bit.ly/2KcDyCH i u kinu Sloboda na Stradunu te jedan sat prije početka predstava u Kneževom dvoru.
PREDSTAVA JUČER SAM SE SJETIO PLAVE
Autorica teksta i redateljica predstave Petra Radin, napravila je odu životu. Plava boja samo je simbol, autorica teksta u ovoj priči govori o izazovima s kojima se glumci susreću u svakodnevnom životu, no i s predrasudama sviju nas. Naglasak je na potpunoj iskrenosti. Neki od glumaca nikada nisu vidjeli, a neki su izgubili vid zbog bolesti. Otkrivaju gledateljima svoj doživljaj svijeta, no i izazove s kojima se susreću. Govore o svakodnevnici i temama koje su nam svima bliske. Dva glumca i dvije glumice kroz cijelu paletu situacija razgovaraju i nastoje što vjernije dočarati sve ono što im je na srcu. Neki kritičari kažu da su scene u kojima se Vojin Perić (jedan od glumaca i ravnatelj kazališta) obraća dječaju koji zapravo glumi njega samog kad je još mogao vidjeti, na vrhu najemocionalnijih tekstova suvremenog hrvatskog teatra.
Kratak opis u nastavku – napisao Vojin Perić
Ova predstava je mala, ljupka prolaznica kroz vaše živote, izazovno odjevena da se okrenete za njom, ljubopitljiva i šarena pogleda, kako biste sat i nešto očijukali s općom dušom. Ona nema potrebe za ljubakanjem, s jednotrenutnim ispreplitanjem prstiju, nema poriva da vas „uštine za obraščić“ i probudi vam lažnu nadu u ljubav na prvi dodir, ona je kompozicija svih nas skupa, zagrljenih u Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“. Bezobrazna je ta mala prolaznica, – mislite vi, – kako se usuđuje tako besramno razbijati predrasude i istiniti nam se u lice??? Ali vjerujte nam, nije, ona je iskreni mi, koji vas sve volimo i trebamo, koji vas sve pozivamo u uzajamnost, u igru i da smo jednaki!
Jučer sam se sjetio plave
Jedan po jedan, kupujete kartu i dolazite k nama sa različitim očekivanjima, grupica po grupica zalijeva nas smijehom, zviždukom i pljeskom, a mi! Čekamo vodopad, priželjkujemo spontani razgovor – Eto, to bi mi… da smo vi! Da smo svi! Da nam zvuci i boje, da nam dodiri i mirisi zapletu slučajnosti u život i da smo zajedno kao plavo u nebu i moru, kao ružičasto u djetinjstvu i proljeću i zato nam dođite i družimo se.
Glumice: Dajana Biondić i Suzana Bliznec, glumci: Vojin Perić i Milenko Zeko, Lovro Mašković, glazba: Saša Miočić, autorica teksta i redateljica: Petra Radin
PREDSTAVA ČOVJEČJA RIBICA
Samo se srcem dobro vidi, a bitno je očima nevidljivo. Tim bi se citatom iz svima nam dragog Maloga princa mogla sažeti poruka koju mališanima upućuje predstava Čovječja ribica Vojina Perića u režiji Petre Radin.
Djevojčica simboličnoga imena Vida, koja zapravo ne vidi, kreće na putovanje na koje su je u snu poveli Voda i zlatna ribica Željko koja ispunjava želje, ali samo onda kada je slobodna. Željko međutim nije slobodan, a nije slobodna ni Voda jer su oboje zarobljeni u akvariju i pretvoreni u rođendanski poklon za Vidu. Vida odlazi na put kako bi ostvarila svoju najveću želju, a to je vidjeti te kako bi podarila slobodu Vodi i Željku. Cilj putovanja je pronaći čovječju ribicu, endemsku životinjicu koja živi duboko pod vodom u mračnoj špilji. Čovječja ribica rado prima Vidu u goste i poučava je kako je najvažnije da otvorimo srce prema drugima jer samo tako možemo „vidjeti“ ono što je stvarno važno – ljubav, slobodu, dobrotu.
Čovječja ribica
Poučena time, mala Vida, ujutro nakon što se probudi, a osvanuo je za nju najljepši dan – njezin rođendan, nagovori majku da pođu u šetnju do rijeke te je moli da sa sobom ponesu Željka i Vodu. Pomalo je tužna jer njezin tata nije s njima budući da je morao otići na razgovor za posao. Došavši do obale rijeke, djevojčica zaključuje da neće zamoliti Željka da joj podari vid, nego da se njezin nezaposleni tata zaposli. Nakon toga, pušta Vodu i Željka u rijeku. Majci, dok traži Vidu koja se od nje udaljila, tata javlja da je dobio posao.
Ova lijepa, poetična i poučna priča vrlo je vješto i duhovito napisana, većinom u prozi, a ponegdje i u rimovanom stihu. No te rime nisu nipošto banalne, a sam igrokaz nipošto ne podcjenjuje dječju inteligenciju i osjećajnost. Može biti zanimljiv i odraslima kojima neće biti dosadno kada budu gledali predstavu sa svojom djecom.
Predstava je, pak, likovno izuzetno lijepa i profinjena pa treba pohvaliti Saru Lovrić-Caparin koja je zaslužna za likovno rješenje. Scenografija, iako se radi o jednoj drvenoj kutiji neobična oblika, iznimno je funkcionalna u svakoj dramskoj situaciji te se i fizički cijela radnja oko nje odvija. Pokretna je pa je glumci lako pomiču kako bi svaki njezin dio odigrao svoju ulogu u određenom dijelu predstave. Glumci se po njoj penju, u nju ulaze i iz nje izlaze, predstavlja paravan za scensku lutku koja se pojavljuje, a na kraju se pretvara u gigantsku zlatnu ribicu.
Kostimi, posebno ribice Željka, Vode i Čovječje ribice na vrlo duhovit način glumce pretvaraju u životinje odnosno u vodu, no u tome nema pretjerivanja (ljudska je figura više nego prepoznatljiva) ni koketiranja s kičem. Kostimi svakako privlače pažnju, ali pritom glumcu pomažu da utjelovi svoju ulogu i ne onemogućavaju mu slobodno kretanje.
Sve ove elemente objedinjuje Petra Radin u cjelinu koja ih integrira, ali i prerasta stvorivši naoko lepršavu i razigranu predstavu. Kolikogod ta razigranost, lepršavost i estetska rafiniranost dražili dječju maštu, predstava postavlja neka za djecu vrlo važna pitanja – što je sloboda, što je bitno vidjeti i je li bitno ako naš prijatelj iz ulice ne vidi fizičkim očima, što znači biti nesebičan, skriva li se sreća u ispunjenju svake naše želje.
