Prepusti se ljubavi

što je tarapana

Priroda našeg istinskog bića omogućava nam da lako i nenaporno iskusimo sve nijanse prekrasnih, dubokih i snažnih, profinjenih osjećaja. Omogućuje nam da doživimo i osjetimo inspirativnu i strastvenu duboku ljubav, osjetimo jedinstvenu moć stvaranja, dah ko-kreatora i istinsku radost. Iako to sve na površini znamo i na kratko iskusimo u našim životima, vrlo je teško dugoročno ostati u kontaktu s tim dijelovima sebe.

Kao mala djeca rođeni smo svi s tim osjećajima, tim najuzvišenijim, najtoplijim i vrlo nježnim dijelovima sebe. No, proces maturacije i socijalizacije je napravio svoje. Kao mali smo kroz ponašanje i reakciju okoline tražili odraze i korektiv samih sebe u svijetu te tako uspostavljali kontakt s osjećajima koja nam je okolina zrcalila natrag.

Naši temeljni osjećaji su se u tim nepoticajnim te kojekakvim normama i uvjerenjima ograničenim sredinama zagušivali, atrofirali i na kraju izgubili… To je zbog toga što mi nismo samoodnosna bića nego smo uvjetovani okolinom i ako okolina nije sposobna prepoznati, cijeniti i poticati tada dio nas on se gubi i figurativno rečeno umire, na svjesnoj razini. U podsvjesnom dijelu sebe ti osjećaji negdje “tinjaju” i mi dalje težimo našoj cjelovitosti i reanimaciji tih dijelova sebe i upravo su nam najbliskije osobe (partneri) ti od kojih nesvjesno očekujemo da će prigrliti te dijelove nas, naš nikad ne prežaljeni identitet.

Sad je moj!

U početnoj fazi partnerskih odnosa usmjereni smo na partnera i entuzijastični smo u pogledu njene osobnosti, karaktera, fascinirani smo bojama i dubinama njene duše. Gledamo je s odmakom, divljenjem i čežnjom kao na slastan kolačić ponuđen na blagdanskom stolu. Sve je fino i miriše. Stvari se ubrzo izmjene kad taj kolačić dospije u naš tanjur. Sad je naš. Pred njega stavljamo svakojaka očekivanja, kompariramo ga i analiziramo, opisujemo, omeđujemo, relativiziramo, možda i podcjenjujemo. Na kraju uopće ne jedemo njega nego nekakvu asocijaciju kakav bi on trebao ili ne bi trebao biti. I najčešće smo razočarani.

Naši ljubavni odnosi vremenom postaju učmala mjesta inficirana i fiksirana zadobivenim ulogama, prosudbama, komparacijama koje su najčešće moderirane stereotipima i gledanju na stvari kroz uvijek iste, a najčešće tuđe naočale. Što bi drugi rekli, mislili, vjerovali, kako bi se ponašali da su u mojoj situaciji? U što bi vjerovali?

U takvim nepromjenjivim obrisima i zatvorenim strukturama nema puno manevarskog prostora za naš osobni rast i razvoj, a kamoli za reanimaciju naših najdubljih dijelova sebe. Javlja se tjeskoba i nesigurnost. U sebe, u partnera, u život.

To su situacije gdje unutarnji konflikt “should I stay or should I go” sve jače kuca na vrata i mislimo kako je trava kod susjeda mekša i zelenija. Iako je možda na površini sve u najboljem redu (imate prekrasnu obitelj, situirani ste i imate krasan posao i djecu) imate osjećaj da ste u nekoj vrsti “zlatnog kaveza”, osporeni i nemoćni, zaustavljeni …katkad više bijesni i frustrirani. Osjećate u sebi to konstantno latentno nezadovoljstvo sanirano povremenim antidepresivom kako uz zvuk ravne crte vaših emocija probijaju zvučni zid.

Aaaaaaaa! Je li to sve što život ima za ponuditi?

U takvim situacijama pored antidepresiva, traženja utjehe u cigaretama, hrani ili kojoj čašici više skloni smo i možda po prvi puta zastraniti i pogledati što nam se to nudi u dvorištu “sa strane”. Flert, koketiranje ili možda i stvarno proživljena avantura mobiliziraju naše uspavane potencijale i opet se osjećamo živima. Uf… Bilo je za dlaku, ali spašeni smo…

Što nam to zapravo treba?

Novi partner na nas gleda novim očima neopterećen ranijim uvjerenjima, predrasudama, sukobima. Na taj nam način daje novi uvid u život i ponašanje, nov pogled na stvari, na vlastitu vrijednost, na sliku sebi. Možete se igrati, biti kreativni, isprobati neka nove role, ponašanja i vidjeti kako će reagirati na to. Možete biti sve što nikad niste (jer ionako vas ne zna od prije ili je neopterećen i ne sudi o vama) i nemam što za izgubiti. Nema težine “stvarnog života” pa su gubici minimizirani ili ih uopće nema. Ono što možete dobiti u takvom odnosu je iskustvo iskoračenja iz uloge i skidanja maske koji za sobom nose osjećaj ljubavi i podrške. No, pitanje koje se postavlja zašto u prijašnjem odnosu ne možemo skinuti masku? Zašto sadašnjeg partnera ne možemo pogledati uvijek novim očima i izuzeti iz stereotipnih priča? Zašto ga ne možemo pogledati u kontekstu šire perspektiva i zašto on ne može vas tako poimati

Što nas to zapravo sprječava?

Um se hrani na iluzijama. On želi nešto što nije uobičajeno. Čim to postane moguće on se udaljava od toga i ide dalje. To je priroda uma. On voli žudnju, težnju, čežnju, maštarenja. Kad prihvatimo nešto kao «stvarno» i vežemo se za to javlja se strah koji nas paralizira u našoj slobodi i spontanosti. Bojimo se da ćemo izgubiti to nešto što je (prividno, ali samo prividno) fiksno, to što imamo. Sudimo i presuđujemo na najokrutniji način i sebi i drugima.

Držimo se prikovanima za naša očekivanja, stremljenja, za različite normative. Te obrasce naučili smo gledajući naše roditelje, rodbinu, mamine i tatine prijatelje, svoje prijatelje, TV, selebritije i sapunice. Usvojili smo da ta veza mora izgledati tako i tako, da se muškarac mora ponašati na ovaj, a žena na onaj način i kad je tako bit ćete sretni. Ako nije tako onda je mama tužna, susjeda se razvodi, idol loše pjeva jer je tužan…. Tko je to izmislio!!! I najbolja stvar mi te stvari još podržavamo i nastojimo živjeti po tome. Svoju sreću ravnamo po tome.

I dok se bavimo tako nebitnim stvarima hoćemo li udovoljiti ili nećemo nekom preuzetom stereotipu naša duša i naši mogući trenutci sreće prolaze. Život prolazi. Možda bi bilo inteligentnije provesti ga spontano, razigrano, opušteno i neopterećeno, bez depre i osuda…

Što kažete?! Mi biramo! Dopustimo da ljubav voli kroz nas.