Srijem je prepun lijepih priča. Gradski muzej Vukovar zapravo je dvorac Eltz, Muzej grada Iloka dvorac Odescalchi, Ilok je nekada bio kraljevski grad, Petrovaradin neosvojiva utvrda… A gdje je u ovoj priči umjetnik?
As iz rukava: kustos koji će vas oduševiti
Imate li sreće da vas u Gradskom muzeju Vukovar dočeka mladi, vrlo talentirani akademski slikar i kustos Zoran Šimunović, sat i pol obilaska proletjet će kao tren. Zaintrigirati bez obzira na afinitete u umjetnosti – to imaju dosita rijetki. Zoran je jedan od takvih. Navikli na ozbiljne, uniformirane kustose u državnim i gradskim muzejima, ovaj slikar – čiji bi modni izričaj u lifestyle magazinima opisali kao hipsterski – umjetnost živi punim plućima. No, nije oduvijek bilo tako. Rodom iz Nuštra, dijete poljoprivrednika, nakon završene srednje škole inercijom je upisao Agronomski fakultet. Srećom, vrlo brzo je otkrio da je slikarstvo njegov put, a Akademija jedini logičan izbor.
Zoran Šimunović
U potrazi za prostorom u kojem bi izlagao svoje radove, prije nekoliko godina stigao je u Gradski muzej Vukovar. Iako su ga – naravno – odbili (jer ipak se za jednu tako ozbiljnu instituciju itekako moraš dokazati), dugo se zadržao na razgovoru i tek je kasnije shvatio da je to zapravo bio neformalni intervju za posao. Teško je pomisliti da se umjetnici nemirna duha mogu skrasiti kao kustosi, no Zoran je potpuno posvećen poslu, a vukovarski muzej je sretan što ga ima. U matičnoj kući najviše voli organizirati izložbe, pri tom – priznaje – kako mu je rad s muzejskim likovnim zbirkama velika pomoć u vlastitom stvaranju.
Sve je moguće i nema pravila
A koliko je kreativan potvrđuju i njegove izložbe. Ove (2019.) imao ih je ukupno šest (od kojih jednu u Grazu). Slika prostor oko sebe, sve što ga okružuje u interijeru, predmete koje ima i koje želi imati, a zanimljivo je da su i vlastite tetovaže njegovo autorsko djelo. Kaže kako umjetnik uvijek slika, kad ne stvara na platnu, stvara u glavi, a on –eto – slika po sebi.
„Danas kada je sve moguće i nema pravila, stvarate što želite, izbor je toliko šaren da za svakog ima ponešto, pa jedino vam preostaje prepustiti se i uživati u umjetnosti“, kaže Zoran, kojeg – oni što se razumiju u umjetnost – nazivaju jednim od najboljih mladih hrvatskih slikara.
Najljepša zgrada u Vukovaru
Dakle, šetnja muzejom u pratnji Zorana Šimunovića pretvara se u pravi doživljaj. Slikar ko’ slikar – posebno će vas zaintrigirati za Zbirku slika dr. Antuna Bauera s kraja 19. stoljeća… No, nećemo vam sada prepričavati što sve možete vidjeti u muzeju, koji je, inače, prije nekoliko godina dobio prestižnu nagradu Silleto, za Muzej godine. Dužni smo možda tek nekoliko rečenica o jedinstvenoj zgradi u kojoj se nalazi od 1968.
Dvorac Eltz
Zapravo je riječ o dvorcu Eltz, po mnogim Vukovarcima, ali i turistima najljepšoj zgradi u gradu. Njegovu gradnju započeo je još 1749. vlasnik vukovarskog feuda, grof Anzelmo Kazimir, prvo veće proširenje doživio je tridesetak godina kasnije, a početkom 20. stoljeća bečki arhitekt Siedeka dao mu je prepoznatljiv raskošan izgled. Krajem istog stoljeća potpuno je uništen u Domovinskom ratu. U novom mileniju vraća mu se stari sjaj pa ga povjesničari umjetnosti i arhitekti danas smatraju jednom od najreprezentativnijih zgrada baroknog razdoblja u Hrvatskoj.
Sve se vrti oko Odescalchija
Još jedan dvorac na istoku Hrvatske prenamijenjen je u atraktivan muzej. Dvorac Odescalchi sjedište je Muzeja grada Iloka s arheološkim, srednjovjekovnim, etnografskim i galerijskim odjelom. Iz njegova atrija puca najljepši pogled na Dunav u Iloku, a danas potpuno obnovljena zgrada stoljećima dominira najistočnijim hrvatskim gradom.
Nakon što je u znak zahvalnosti za pomoć u oslobađanju Iloka od Turaka dvorac pripao papi Inocentu XI Odescalchiju i njegovoj talijanskoj kneževskoj obitelji, papini nećaci su ga u 18. stoljeću proširili, a ispod dvorca uredili moderne vinske podrume koji su najveća turistička atrakcija u gradu, osobito za one koji znaju cijeniti vrhunska vina s naglaskom – naravno – na iločki traminac.
Dvorac Odeshalchi
Iako dvorac po njima nosi ime, Odescalchiji nisu zaslužni za njegovu izgradnju. Kao svoju palaču u 15. stoljeću podigao ga je Nikola Iločki, nositelj brojnih titula – ban Hrvatske, Slavonije i Mačve, vojvoda od Transilvanije i kralj Bosne.
Kraljevski grad Nikole Iločkog
Zbog ove posljednje, Ilok u 15. stoljeću nije bio još jedna u nizu srednjovjekovnih utvrda nego pravi pravcati kraljevski grad. Opasan zidinama podignutim na brežuljku iznad desne obale Dunava, imao je sve što jedan glavni grad treba imati – palaču, dvorsku kapelu, župnu crkvu, franjevački samostan, stari burg, gospodarske objekte. U gornjem dijelu utvrđenog grada živio feudalac, a u donjem je bilo središte privrednog života. Zidine ukupne duljine oko 1350 metara, ispresijecane manjim oblim i pravokutnim kulama, danas su najveći sačuvani fortifikacijski kompleks u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
Ilok Crkva
Gibraltar na Dunavu
Nastavite li putovanje Srijemom dalje do Novog Sada morate posjetiti Petrovaradinsku tvrđavu. Znam, znam, vjerojatno ste svi odmah pomislili na Exit. No Petrovaradin nije samo taj ultra popularni ljetni festival. Priča o Petrovaradinu zapravo i počinje i završava u Muzeju grada Novog Sada, najpoznatijem u Vojvodini u kojem je izloženo više od 50 tisuća povijesnih, kulturnih, vjerskih i vojnih eksponata. Ok, većina žena baš nije zainteresirana za oružje i ratove, draža će im biti priča o građanskom Novom Sadu na katu muzeja. No, baš nitko neće odbiti obilazak podzemnih hodnika. To je živo svjedočanstvo jednog od najvećih minskih sustava u svijetu, odmah nakon Antwerpena, pa postaje jasnije zbog čega je baš ovo mjesto stoljećima odolijevalo svim ratnim “burama i olujama”.
Pijani sat, a točno vrijeme
Na Petrovaradinu prvo vam “zapne za oko” toranj sa satom. Sat kao svaki drugi, pomislit će na prvu oni koji nikada nisu tamo bili. No, ovaj je uistinu jedinstven. Na njemu je sve obrnuto – velika kazaljka pokazuje sate, mala minute, a razlog je vrlo jednostavan i prizeman. Mislilo se na kapetane, mornare i ribare na brodovima koji plove Dunavom. Iz daljine je, priznat ćete, lakše vidjeti veliku kazaljku, nego malu, a njegov originalni satni mehanizam iz 18. stoljeća i dan danas radi. Pijani sat, kako ga oduvijek zovu, jedan je od najprepoznatljivijih vizura Petrovaradinske tvrđave.
Petrovaradin Tvrđava
Za početak i kraj – sladoled
Posjet Petrovaradinu, mjestu gdje je rođen (ako niste znali) i ban Josip Jelačić, ne bi bio potpun bez “lunch breaka”. Šteta bi bila ne kušati autohtone delicije iz brojnih restorana. Fiš paprikaš, šaran u potkovici, smuđ pripremljen na nekoliko načina… – za svaku preporuku. A iz Novog Sata ne smijete otići bez da kušate sladoled iz njihovih slastičarnica. Osvaja i okusom i izgledom. Ne dvojite ni trenutka, sljedeće putovanje mora biti Srijem!
