Prijateljska je ljubav najuzvišenija vrsta ljubavi

“Potreba da volimo i budemo voljeni najsnažnija je čovjekova unutarnja potreba, a od svih vrsta ljubavi koje poznajemo prijateljska je ljubav za mnoge najuzvišenija vrsta ljubavi.”

Još su stari grčki mudraci riječju filia istovjetno označili i ljubav i prijateljstvo. Za mnoge je prijateljstvo bilo jedno od najvrednijih ljudskih dobara, a tako je ostalo i do danas jer, iako civilizacije dolaze i prolaze, ljudsko srce uvijek ima jednaku potrebu – davati i primati ljubav.

 

No prijateljstvo, odnosno prijatelje katkad uzimamo zdravo za gotovo misleći da će oni uvijek biti tu za nas. Pogrešno! Ako svoje prijatelje zanemarujemo, ne njegujemo odnos i ne ulažemo trud, možemo ih izgubiti. Samo ona pomno njegovana prijateljstva traju! A da bismo imali prijatelje, moramo i sami biti kvalitetni prijatelji svojim prijateljima!»

Divan odlomak iz teksta koji u potpunosti potpisujem, jer ako mene pitate, to je jedino ispravno, ma štogod rekli i osjećali. Sretan je onaj koji u životu nađe baš takvog prijatelja i sam bude takav.

Prijateljstvo i partnerstvo

Osim traumatičnog iskustva kad ti netko blizak napusti ovaj svijet, baš ova dva odnosa, vjerujem da ćete se složiti sa mnom, uz sve one predivne trenutke, osjećaje ugode i zadovoljstva koje nam pružaju, zadaju nam kroz život najviše patnje i tuge. Tek kad i ako zaronimo dublje u proces radom na sebi naći ćemo odgovore zašto nam je tako bolno, zašto kroz život ponavljamo iste obrasce i u nedostatku čega to namirujemo u prijateljskim ili partnerskim odnosima. Teško se uravnotežujemo kad prijateljstvo pukne, ako smo nekog doista smatrali prijateljem, no moramo shvatiti da nije sve u samo našim rukama i u prijateljstvu ne ovisi sve baš o samo našem trudu.

Inspiracija me danas odvela da pišem na tu temu jer od svih odnosa nekako za mene, Strijelca po horoskopu, taj je odnos ostavio najviše traga i u njega sam kad zbrojimo sve godine, ipak najviše ulagala. Kako sam odrastala u poprilično emocionalno nedostupnoj obitelji, kao vječna buntovnica, kojoj nikada nisu postavljene granice, uspjela sam u svemu što sam zacrtala. Nesigurnost kao posljedicu nepostavljanja granica, dobro sam u životu kompenzirala samopouzdanjem pa se ta nesigurnost na van zasigurno nikad nije ni primijetila. Moja 4,5 godine starija sestra i ja uvijek smo bile “bliske”. Zbog razlike u godinama nikad nismo imale isto društvo, ali u slučaju da treba jedna drugu, bile smo tu. Ono što je nedostajalo i za čime sam počela težiti u ranim tridesetima, bio je emocionalni odnos koji mi je čitav život nedostajao.

 

Kao iznimno ekstrovertirana osoba i veliki društvenjak, biti okružena ljudima u životu uvijek mi je bilo od velike važnosti. Uvijek sam voljela dobre izlaske, putovanja, provode i lude ženske tulume koje sam često i sama organizirala. Malo manje, ali voljela sam i onu mirniju varijantu ćakulanja s prijateljicom, no ono što definitivno zadnjih godina ne mogu, jest sjediti nasuprot prijateljice u restoranu ili doma pred televizorom, a da pritom svaka od nas istovremeno bulji u svoj mobitel. Milenijalci će reći da sam staromodna i da nisam evoluirala, ali ipak ne hvala, jer u tom smjeru nikada ne želim evoluirati. Nije mi to ok i neće biti nikada.

I sama zbog posla i privatno prisutna na društvenim mrežama, zahvalna što s mnogima koje rijetko viđam tako ostajem u kontaktu, posebno s prijateljima koji žive u nekim drugim državama, a s kojima njegujem poznanstva preko petnaest i više godina. No, osjećamo li, kao pojedinci, granicu kada to postaje ovisnost, najčešće pod izgovorom, moram zbog posla jer se i često sama osjećam ponekad tako, ili samo zbog razonode jer mi je dobro s mobitelom. Danas je čini se mnogima, baš taj mobitel najbolji prijatelj.

Vremena se mijenjaju, slažem se i naša će djeca tko zna kako, trudim se ne razmišljati o tome, jer iako moja Eva nema mobitel, a sva djeca u njenoj dobi već imaju, onda ću i ja u jednom trenutku vjerojatno popustiti prije vremena kojeg sam zamislila.

U životu sam uz poznanike i prijatelje uvijek imala i onu najbolju ili najbližu prijateljicu, jednu iz osnovne škole, jednu iz srednje škole, a kasnije i na fakultetu.

Zbog svoje možda i pretjerane otvorenosti uvijek sam lako ulazila u odnose, no zbog toga sam često izvukla deblji kraj. Iskreno sam se davala svakoj prijateljici, a moja najbolja prijateljica bila mi je poput sestre, s kojom sam s početka priče emotivni odnos tek započela graditi pa je moguće da sam taj nerealizirani emotivni odnos tražila baš u svojim najbližim prijateljicama. Nesebično sam svakoj svojoj najboljoj prijateljici uvijek pružala baš jednako kao i sebi, na što sam neopisivo ponosna. Koliko bi davala, dobivala bi nazad i svako od tih prijateljstava kroz život meni je ostavilo poseban trag i posebne uspomene. No što kad nastaviš davati i ulagati u prijateljstvo, a natrag više ne primaš? Onda je vrijeme da razmisliš.

Da bi se prijateljstvo sačuvalo i da bi opstalo, potrebne su dvije strane, baš kao i u svakom odnosu.

 

No, da me pitate je l’ li mi žao što sam sve kroz život ulagala u prijateljstvo? O ne, nikako jer sam itekako dobro znala uživati svaki trenutak, obožavala sam pomagati i davati i da me pitate bi li ponovila, bi sigurno.

Moramo znati da se ljudi s godinama mijenjaju, a s njima i prijateljstva. Očekivati da će sve ostati isto kao i prije, izrodit će samo frustracije. Djeca, posao i partner mijenjaju osobnost, ali to ne znači da će vaš prijatelj prestati biti vaš prijatelj. On će za vas biti i dalje tu, ali na drugačiji način. Slično kao i vi za njega, jer ako se on promijenio, najvjerojatnije ste se i vi. Ali to podrazumijeva još veći trud jer nije više sve lako kao što je bilo u osnovnoj ili pak srednjoj školi, a ne nikako uzimanje prijateljstva zdravo za gotovo, piše Women’s Health. Da, tako bi trebalo biti, no nije uvijek tako, zato prijateljstva i pucaju.

 

 

Ako smo emocionalno dostupni ja vjerujem da je pravi prijatelj sretan kada si ti sretna, a tužan kada si ti tužna. Pravi prijatelj ne pita zašto pišeš knjigu i da li ona služi samopromociji, ni najmanje ne misli da je pisanje knjige samo način dodatne zarade novca, ako uistinu poznaje tebe i ono što srcem živiš cijeli svoj život, kao što se to meni nedavno dogodilo.

Ako vam pak iz nekog razloga vaši prijatelji postanu pretjerano zavidni ili pak prekritične sveznalice, pa nam stalno „sole“ pamet svojim savjetima te vas podsjećaju što radite krivo i što bi trebali promijeniti, pod izgovorom da vam žele najbolje, da su iskreni, možda takve osobe i nisu baš pravi prijatelji ili to možda nije niti bilo ono što ste mislili da je.

Uz bezbroj savjeta koje sam davala svojim prijateljicama, nikad se nisam miješala niti u njihove privatne, a još manje u poslovne odnose. Nikad nisam imala potrebu davati savjete prijateljici što radi krivo u svom frizerskom ili kozmetičkom salonu. No, s druge strane, po povratku s poduljeg porodiljnog u studio, valjda u nedostatku vlastitog samopouzdanja i povezanosti s klijentima i djelatnicima, “širokogrudna”  kao obično, dozvolila sam sebi da mi “Prijatelji” savjetuju i pametuju.

 

 

I tek nedavno, odlučila sam očistiti listu takvih prijatelja za koje sam shvatila da me doista ne poznaju, da ne poznaju čovjeka u meni, već samo neku svoju percepciju mene. Neka vam stvarno ne bude teško izgubiti takve prijatelje, kao ni one koji su s vama isključivo iz “koristi”.  Korektnom čovjeku uopće teško zvuči takvo što izgovoriti, a kamoli tako se ponašati, je l’ tako? Neću nikada zaboraviti, ne tako davno, draga poznanica Kristina Ercegović pisala je o prijateljima koji ne konzumiraju tvoje usluge besplatno jer te poštuju i cijene, već ako mogu i duplo podržavaju. Mislila sam, što to ona priča, pa kako ću frendovima naplatiti? Ali da, ona je itekako bila u pravu, samo ja to još nisam “odradila”.

Koliko sam samo takvih prijatelja imala, ni ne sjećam se više. No, u svakom navedenom slučaju, morate znati da nije do njih, nego isključivo do vas i neka vam ne bude teško zaroniti dublje da istražite neku nenamirenu potrebu zbog koje ste se tako ponašali u životu. Sve dok to ne posvijestite, obrasci će se ponavljati, a u život dolaziti jedno te isti “Prijatelji”.

Radeći na sebi sad već punih 14 godina, mislila sam da sam puno toga spoznala, no vjerujte mi tek sam, čini se na početku. Ne kažu uzalud: ”If you’re not losing friends, you’re not growing up”.

No neću se zbog svega toga “zatvoriti”, to nikako. Životno uvjerenje koje živim i moj moto, “what comes around goes around” vratit će mi kroz život uvijek, sigurna sam, ali da ću od sada učiti biti opreznija, to svakako.

Moja iskustva danas kažu da uvijek moraš biti i imati jednu “ludu” prijateljicu s kojom si apsolutno, bezbrižno dijete i s kojom se iz srca i duše smiješ kad ste skupa. Moraš biti i imati i onu koja te uravnotežuje, s kojom plačeš kad je teško i koja umiruje kada treba.  Imam i onu s kojom putujem, rastem i uživam u bilo kojoj situaciji, bilo da smo same ili s djecom. U život mi je ponovo ušla i ona s kojom sam odrastala jer nas je nedavno život ponovo spojio i danas u zrelim godinama pružio priliku da ponovo živimo prijateljstvo, na čemu sam posebno zahvalna. Ipak, izgubila sam kroz život one “najbolje”, dugogodišnje, jer ako se vratimo na početak priče, pravo prijateljstvo je istinsko obostrano njegovanje odnosa i traje cijeli život, sve drugo, ono nije.

„Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.“

Albert Camus