U životu je uvijek bitna volja, a volje imam jer je neki cilj preda mnom kojem tragove naslućujem, iako mi je svaki dan bez tebe jednako sjetan, mutan, hladan i siv..
Svakodnevna rutina je plivanje petstotinjak metara, zadnjih dana čak radim salto u vodi. Ledeno je vani, ali more ne, ono me grli i ljubi umjesto tebe. Uz neizbježnih 247 skalina imam još 89 do nove plaže koju sam odabrala i pola kilometra hodanja više u jednom pravcu.
I sad, svježe slana, okupana u moru hodam po toploj sobi bosonoga, uključila sam podno grijanje. Pripremam se u skladu dogovora za proljeće, ponuda kojoj nisam mogla reći ne, samo sam prolongirala. Misli vrludaju, kako da ti to kažem. Što učiniti? Sjećam se svakog susreta, svake izgovorene riječi, svake geste, slike, poruke… Odlučujem!
Kraj!
Čuješ li me? Proglašavam kraj mojoj agoniji čekanja tebe!
Što to radim? Gdje sam?
Na početku početka, na vjetrometini svojih osjećaja i mašte. Da… Opet!
Sudbina se uplela u moj život i žestoko me stresla. Sad novo životno poglavlje moram otvoriti, ako mislim opstati.
Došlo je vrijeme da krenem dalje, svojim odlaskom od tebe moram doći k sebi. Došli su trenuci kada me se ništa ne tiče, a sve me se dotiče. Ne smije me više biti briga za vrijeme koje smo proveli zajedno. Priznajem, ponovila bih svaki sekunda proveden s tobom.
Međutim, život je skup raznih trenutaka i ne želim propustiti ni jedan više, svaka sekunda je dragocjena.
Vratio si mi volju za životom, obojio si ga strašću i kemijom, donio mirise i čaroliju, otvorio um, tijelo, dušu, pustila sam te u svoj život, životni prostor koji još odiše tobom.
Misija je jednostavna. Moram te zaboraviti, a nije lako, nemoguća misija je to. Iako sam proputovala, upoznala bezbroj ljudi, čula sam i izrekla svašta, ispisala bezbroj priča, pročitala knjiga,odgledala filmova, proživjela više života, doživjela lijepe trenutke, a isto tako na koljena bačena više puta…
Sve se to vremenom izmijenilo, izblijedilo, uspomene su ostale. A tebe, kojega moram i želim zaboraviti, ne mogu, pamtit ću naše trenutke i tvoje tople ruke i zagrljaje, još kola vrućina. A na svaku pomisao tebe izaziva reakciju tijela.
Došla sam u neke godine, kada me nije briga koliko ih je, a niti što će svijet reći, živim svoj život, kako si i rekao to su brojevi.
Često sjedim ispred Kneževa dvora i zapisujem svoje misli kako mi ne bi pobjegle, obuzdavam strast koja me razdire za tobom još uvijek. Trudim se živjeti zdravim životom, vraćam pozitivan stav o svemu mogućem.
Svi imamo neku prtljagu, neke kofere, koju nikako da odbacimo i pošaljemo tamo gdje joj je mjesto. Vjerojatno sam zato još u totalnom emocionalnom stresu, toliko svježem jer sam čula tvoj glas koji je odudarao od izgovorenih riječi.
Kako to opisati, svaka riječ sad bi krivo zvučala.
Na moje pitanje da brišem kontakt i jesi li dobro, rekao si:” Teška tema, ne da mi se razgovarati, radi što hoćeš”. Što ti to znači?
Nakon naših trenutaka provedenih zajedno, isprepletenih tijela obasutih poljupcima i dodirima? Strast i erotika s osjećajem pripadanja jedno drugom bezuvjetno, snažno i suptilno s mišlju kako ti ugoditi, ne misliti na sebe. Do takvog stanja smo došli bez sexy rublja, čipki, ostalih začina i pomagala. Samo ugađanja dodirima, poljupcima, maženjem, posvuda… Svaka ruka i svaki prst na drugom mjestu, dok usne klize negdje dalje, a grudi snažno pritišću liniju bedra…
Strast do bola…
Sve je stalo, toliko sitnica koje su tražile još i još i samo su se nizale…
Zato sam odluku donijela, kraj!
Nikad se ne zna što čovjeka može pokrenuti da krene gdje nikad ni pomislio nije, mene instinkt uvijek usmjerava, odluke tako donosim, ma koliko mi u taj tren sve zvučalo blesavo i nerealno. Moj instinkt ne griješi, provjereno.
Svi smo od krvi i mesa, i da, emocionalne smo osobe. Nas dvoje jesmo, zato sam bila s tobom.
Nevjerojatno što mi se to sad događa, ali samo želim razgovarati o svom stanju i s neznancima, što znači da želim pronaći rješenja za neki put, za neki izlaz iz tunela u kojem sam se zatekla. Za neki trag za koji ne znam postoji li i je li pravi. Nije važno koliko traje neka emocionalna veza, već njen intenzitet i dubina, da baš kao more, duboka i strasna jer tek po tome se može sagledati cijela situacija i uzburkanost bića do užarenja.
Odavno sam si zadala put, da nikad, ama baš nikad neću voljeti niti se predati cijela, da nikad neću suzu pustiti za bilo kim ili čim, da ništa ne može uzdrmati mene, koja sam se jedva oporavila od veze koja me emocionalno uništila.
I onda se dogodi čudo, doslovce sudbina, susret nas dvoje. Potom si me svojim jednostavnim pristupom i ophođenjem a posebno toplinom oborio s nogu. Postavila sam letvicu visoko i samo promatrala kako padaju dosadni tipovi, prepuni sebe, svoga izgleda, novca, bahaćenja, mlaćenja riječima, nizanju floskula. Nisam dozvolila pristup ikome, godinama, ranjena sam srna koja sam se zavukla u oklop. Promatrala sam oko sebe totalno nezainteresirano živjela dan po dan.
Potisnula sam svaku pomisao na bilo kakav kontakt, dodir, o nekim drugim stvarima ni misliti nisam htjela. Sve do tvoje samozatajnosti, kada nas je kemija dovela do takve strasti da smo bili u agoniji ludila. Obostrana energija je kolala i ta toplina i valovi još tutnje u meni. Nisam te dugo vidjela, niti osjetila, znam da i neću, shvatila sam odavno bez obzira na tvoja svako malo noćna javljanja i vapaje. Znala sam da se boriš sam sa sobom, otvoreno sam ti rekla da sam zbog tebe ostala na što si mi odgovorio da mi ne možeš pružiti išta više od užitka, s čim sam se složila i potvrdila da ni ja tebi ne mogu pružiti više.
Najavljuješ dolazak, kao dijete se raduješ i nabrajaš što očekuješ od mene i što ćeš mi raditi, šalješ slike i radujemo se oboje… nisi došao, a potom ništa, nula, tama, kmica.
Tišina zapravo najviše boli, zar ne?
Tišina razara do te mjere da ne znam kako opisati stanje kada ostanem bez daha, kada kruži bol utrobom i srce udara i hoće iskočiti a puls mi trese tijelo.
Okrenula sam se životu i prisiljavam se na razne komunikacije kako bih zadržala glavu iznad vode. Kako bih osjetila svoje bilo koje daje znakove života.
Baš ništa od tebe nisam tražila, niti pitala.
Nastavljam sa zombi fazom svoga života. Predubok trag i velika rana se otvorila i naprosto ne znam hoće li ikada zacijeliti ali znam da ti ne smijem dozvoliti krvarenje niti produbljivanje.
Zato kažem da je kraj!
Da, kraj je. Ne smijem si dozvoliti ispuštanje krvi, ne smije biti novih ožiljaka. Što smo stariji, sve teže prihvaćamo promjene koje nam nisu ugodne.
U meni i nadalje tinja nada da će doći do pomaka, do promjene na bolje, zato se trudim da budem neprekidno pozitivna, jer sve drugo uništava duh, um i tijelo. Zato se maksimalno trudim biti okružena i među pozitivnim ljudima, a istovremeno širim svoju toplinu kako bih zacijelila sva ranjena srca.
Zagrljaji prijatelja u ovakvim trenucima su korak do izlječenja, razgovori i sagledavanja lijepih životnih mogućih situacija.
Ostavljam te u tvojoj tami, jer ma koliko se trudila i davala tračak svjetlosti, nisi prihvatio niti jedan, ne razumijem zašto.
Uz tebe sam osjećala dragost i toplinu, prštala je iskrenost i glad za mirom i nježnostima. Naša komunikacija je počela otvoreno bez primisli i zamki, kao da se poznajemo cijeli život. Topla si osoba, a iz svake tvoje poruke sam iščitala krik za pažnjom, zagrljajima, nježnosti. Mnogi od nas su gladni kao i ti,iskrenih osjećaja i topline. Nisam ti zamjerala što si direktan jer imaš dozu odmjerenog ponašanja, vrlo šarmantan i zgodan čovjek, za poželjeti imati kraj sebe.
Priznajem da te želim uz sebe, ali, odluku sam donijela, jer živjeti moram.
Kraj ! Agonija čekanja mora stati!
autor : Lily Laum
još priča http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994
