Prvi april

Mnogo je teorija o tome zašto ljudi početkom travnja zbijaju šale, podvaljuju jedni drugima i smiju se na tuđi račun. Jednima su izvor tog običaja Canterburyjske priče oca engleske književnosti Geoffreyja Chaucera, drugima promjena kalendara u Francuskoj oko 1500. koja je početak godine premjestila iz ožujka ili travnja u siječanj, treći ih traže u starim europskim festivalima a četvrti pak spominju Rimljane, poznate po razuzdanim bakanalijama…

Kako god bilo, činjenica je da su prvoaprilske pošalice iznimno popularne u svijetu. Doduše, više u masovnim medijima, a manje na pojedinačnoj razini. Pa se tako novine svuda, pa i u nas, utrkuju da objave ekskluzivne vijesti o novootkrivenim životinjama, opasnim bolestima, koncertima megazvijezda, posjetima državnika i političara…

No velim, na osobnoj razini toga je sve manje, uopće se ne sjećam kad su mi zadnji put posolili kavu, poslali me nekamo na važan sastanak ili kazali mi da sam dobio povišicu. Šteta. Neovisno o tome je li kiseo ili radostan, od srca – smijeh liječi. Smijali se mi komu ili smijali se nama nasamarenima. Od njega postajemo veseliji, opušteniji, zadovoljniji. Ljepši, ako hoćete. "Blažen vedar duh što te odijeva i hrani", dobro u Hamletu nekom kaže Shakespeare.

I zato nemam ništa protiv takvih smicalica. Dapače, do kraja dana smislit ću ih nekoliko. Razumijem ako komu smetaju, razumijem ako koga ta navada nimalo ne veseli. Ima nas svakakvih, pa i onih cijepljenih protiv humora. Ali što je situacija ozbiljnija i teža, to nam se više valja šaliti i smijati. Očistiti psihu od destruktivnog. Kanalizirati negativnu energiju. Da nam bude lakše, barem jedan dan. Ostatak godine bit ćemo primjereno ozbiljni.

Eto, toliko od mene. A sad me ispričajte, odoh dati otkaz.