Često se projiciram u budućnost. Cure su već odrasle, svaka sa svojim životom, pijemo kavu i čavrljamo…
S nepunih godinu i pol dana majčinstva imam osjećaj da je prošlo barema duplo, kako rutina s daškom zamora uzima svoje. Stoga, nije čudna i moja nestrpljivost. Istina, čovjek kada sniva, sniva veliko, pa sam ja već odškolovala, zaposlila, a blizu sam i udaje (bez brige, baka još neći biti skoro, jer sam još uvijek premlada)… Umjesto da odvalim godinu po godinu, etapu po etapu.
Jer tako to i jest kod putovanja. Počinju jednim korakom, da bi već nakon samo nekoliko tražili odmaralište. Naravno, kada putujete usporedno s još jednom ili dvije, u mome slučaju, ceste. U početku s puno raskrižja, kako bi se metež te kaos pelena i flašica donekle regulirao. Na nekima, onim važnijim, prekretnicama poput hodanja, govora ili samostalnog hranjenja stoji semafor, na koji čekate i čekate, ali kad pozeleni, otvara se cesta ležernijeg tempa. A tamo gdje nema crveno-zelene signalizacije, prednost se određuje prema žurnosti, prioritetu ili jednostavno po pravilu desne strane ako su obje ceste iste važnosti.
Nakon treće godine prelazite iz stresne gradske na izvangradsku vožnju, cestom s pokojim, tu i tamo naseljenim mjestom, školom i ležećim policajcima ispred. Trošite manje energije, manje se i sebe trošite, obrtaja je sve manje.
Svaka dionica nosi rizik, a svako putovanje uspjeh. Teoretičari optimizma tvrde da bi pripomogli uspjehu neke naše akcije, potrebno je zamisliti se nakon uspješno obavljene iste u budućnosti te da će nas to motivirati i podsvjesno voditi na putu dostignuća.
U tom svjetlu nije suluda ni moja projekcija s početka. Uostalom, nije bitna destinacija, važno je putovanje.
Dvojčeki.com
S nepunih godinu i pol dana majčinstva imam osjećaj da je prošlo barema duplo, kako rutina s daškom zamora uzima svoje. Stoga, nije čudna i moja nestrpljivost. Istina, čovjek kada sniva, sniva veliko, pa sam ja već odškolovala, zaposlila, a blizu sam i udaje (bez brige, baka još neći biti skoro, jer sam još uvijek premlada)… Umjesto da odvalim godinu po godinu, etapu po etapu.
Jer tako to i jest kod putovanja. Počinju jednim korakom, da bi već nakon samo nekoliko tražili odmaralište. Naravno, kada putujete usporedno s još jednom ili dvije, u mome slučaju, ceste. U početku s puno raskrižja, kako bi se metež te kaos pelena i flašica donekle regulirao. Na nekima, onim važnijim, prekretnicama poput hodanja, govora ili samostalnog hranjenja stoji semafor, na koji čekate i čekate, ali kad pozeleni, otvara se cesta ležernijeg tempa. A tamo gdje nema crveno-zelene signalizacije, prednost se određuje prema žurnosti, prioritetu ili jednostavno po pravilu desne strane ako su obje ceste iste važnosti.
Nakon treće godine prelazite iz stresne gradske na izvangradsku vožnju, cestom s pokojim, tu i tamo naseljenim mjestom, školom i ležećim policajcima ispred. Trošite manje energije, manje se i sebe trošite, obrtaja je sve manje.
Svaka dionica nosi rizik, a svako putovanje uspjeh. Teoretičari optimizma tvrde da bi pripomogli uspjehu neke naše akcije, potrebno je zamisliti se nakon uspješno obavljene iste u budućnosti te da će nas to motivirati i podsvjesno voditi na putu dostignuća.
U tom svjetlu nije suluda ni moja projekcija s početka. Uostalom, nije bitna destinacija, važno je putovanje.
Dvojčeki.com
You must be logged in to post a comment Login